Vrijeme je da si priznamo, ovo je bolna istina naše košarke: Dok drugi napreduju, Hrvatska...

U hramu koji nosi sveto ime (KC Dražen Petrović), svjedočili smo novom zastoju hrvatske košarke. Hrvatska je izgubila od Švedske (64:70) i doživjela treći uzastopni poraz u kvalifikacijama za SP. A ono nam je sada i rezultatski daleko koliko i fizički dalekoistočne destinacije na kojima će se taj mundijal i igrati (Japan, Filipini, Indonezija).

Da, mi smo sada tisućama miljama daleko od nastupa na svjetskoj smotri. Odnosno, vrlo smo blizu propuštanju i drugog SP-a uzastopce. I to po sličnom obrascu neodlaska na SP u Kini...

I tada smo platili visoku cijenu, sukoba između Fibe i Eurolige, organizacija koje se jedna drugoj inate kalendarima natjecanja. A Fiba je odlučila da se kvalifikacije igraju tijekom sezone kada su NBA igrači nedostupni, a Euroliga se pak zainatila da ti isti termini, kada Fiba ima natjecateljske mikro-cikluse, ne budu slobodni.

I tako je Hrvatska ostala bez prilike da joj točno na svoj 27. rođendan pomogne jedan od atraktivnijih euroligaških igrača Mario Hezonja koji je imao želju zaigrati, ali se s tim nije suglasio ruski mu poslodavac. A simbolika broja 27 je velika jer upravo je toliko godina prošlo od naše posljednje medalje na velikim natjecanjima, od europske bronce iz 1995.

I tako se dogodilo da smo u ove kvalifikacije krenuli s 0-3 baš kao i u one kineske. Doduše, ne možemo se vaditi samo na "rat velikih u kojem ispaštaju mali" jer i mi smo griješili, točnije vodstvo HKS-a. Kako s ishitrenim otpuštanjem izbornika (Petrović), tako i s nedovoljno promišljenim postavljanjem nasljednika (Skelin). Kako s vatrogasnim rješenjima koja nisu uspjela (Anzulović) tako i s nedovršenom smjenom naraštaja (Mršić) i neimanjem ideje kako, dok drugi napreduju, anulirati stagnaciju.

Poput Anzulovića, koji je nacionalnu vrstu preuzeo kod 1-3 (i nakon toga kiksao protiv Litve i Poljske s NBA i euroligaškim igračima), i Mulaomerović preuzeo je repku u vrlo nepovoljnom trenutku. Dobronamjerno se prihvatio vrućeg krumpira kojeg su mu uručili odgovorni iz HKS-a (dvojica Vrankovića i Rađa), a koji su olako dozvolili Mršiću da izađe iz ugovora, i moglo bi se dogoditi da baš Mula ispadne krivac za još jedan neuspjeh, što bi bilo nekorektno.

U nadi da će mu njihovo iskustvo pomoći, izbornik se okrenuo veteranima (Zubčić, Šakić, Krušlin, Smajlagić) na koje se oslonio jer u vrlo skučenom bazenu igrača nije vidio boljih ali i zato što se potencijali koje imamo u Gnjidiću, Brankoviću, Matkoviću i Rudanu igrački još nisu formirali. A Savez mu, baš kao ni prethodnicima, nije omogućio očito potrebnog stranog razigravača koji bi oplemenio ostatak sastava.

Možda će netko propitivati zašto je izbornik koristio svih 12 igrača, a nije se zatvorio u 8-9 kao što treneri znaju kada se igraju stani-pani dvoboji.

No, što je drugo mogao nakon što na treninzima nije vidio bitnih razlika između prvog i 15 igrača i što nije bilo moguće odigrati prijateljsku utakmicu da vidi tko bi mu koliko mogao dati. A i suočio se s bolnom istinom da mi nemamo kvalitetnu srednju klasu igrača koji bi ovakve kvalifikacije, bez euroligaša i NBA igrača, izvukli. Dečki daju sve od sebe, ali od ovoga ne mogu puno bolje.

Izgubimo li i u ponedjeljak u Švedskoj, nestat će i posljednja nada da se Hrvatska plasira u drugi krug kvalifikacija. No, i da se provuče teško bi se izborila za SP pored selekcija poput Izraela, Njemačke i Poljske ali bi barem izbjegla pretkvalifikacije za Eurobasket 2025. A te utakmice s vrstama poput Danske, Kosova, Albanije i Norveške bile bi konačna slika sloma reprezentacije koja je u posljednjih 27 godina od svjetske sile dospjela do europskog podnožja.