U nezamislivom slavlju posvećenom srebrnim nogometašima primijetili smo i našeg stolnoteniskog velikana Zorana Primorca (49), danas trenera u Rusiji.
Osim što je primjeren sugovornik u danima kada se opraštamo od legendarnog Dragutina Šurbeka, koji jedini ima više medalja (37) s velikih natjecanja od Zorana (21), Primorac je pozvan ponešto reći i o hrvatskoj sportskoj groznici jer je hrvatski sportaš s najviše nastupa (7) na Olimpijskim igrama.
>> Pogledajte najbolje trenutke s dočeka vatrenih
Ljudi će dobiti samopouzdanje
– Ovo je čudo. Nogometaši su premašili sve što smo svi mi ostali hrvatski sportaši napravili. Ne podcjenjujem svoje kolege ni njihove domete, no ovo što su dečki napravili prešlo je granice sporta i ušlo u srce nacije. Na krilima ovog uspjeha Hrvatska će biti drugo društvo. Ljudi će drukčije razmišljati i dobiti samopouzdanje koje nam je bilo potrebno. Da se uvjerimo da nismo mala nacija, već narod s velikim srcem.
Je li doista siguran da će se u Hrvata s ovim uspjehom nogometaša promijeniti društvena klima?
– Svaki uspjeh donosi neki impuls. Nekad manji, nekad veći, a ovo je najjači impuls koji je dobio hrvatski narod iza Oluje i Domovinskog rata. Ovako ujedinjene nisam ih vidio nikad i vjerujem da na ovome neće stati. Nogometaši su nam pokazali da se s velikim srcem i borbom može napraviti čudo, a ja sam uvjeren da to možemo prenijeti i na druge sfere života.
Gledao je Zoran dvije utakmice naših nogometaša uživo i to su, uz nevjerojatan doček u Zagrebu, bili dani njegova najvećeg navijačkog ushićenja.
>> Pogledajte galeriju s dočeka vatrenih
– Bio sam ja i u Francuskoj 1998., a bio sam uz hrvatske sportaše na svim ljetnim OI, no ovo je nemjerljivo, ovo je prešlo granicu sporta. Mi smo bili u centru svijeta. Bio sam izvan sebe. Bio sam na finalu i mi smo kao navijači na tribinama “pojeli” Francuze. Morao sam ići na finale jer ne znam hoću li za svog života doživjeti ovako nešto. No daj Bože da sam u krivu. A da smo pobijedili, bila bi to najveća bajka u povijesti hrvatskog sporta. Na tragu ovoga, na valu ovog uspjeha, moramo nešto napraviti za državu.
Mogla je košarkaška reprezentacija 1992. pobijediti originalni Dream Team, ali ovakvog dočeka vjerojatno ne bi bilo.
– Nevjerojatna je ta snaga nogometa. Mi smo bili u petak i subotu u Moskvi i prilazili su nam ljudi iz Argentine i Brazila govoreći nam da navijaju za nas. Dobio sam milijarde poruka i od ljudi koje godinama nisam čuo. Nevjerojatno je koliko smo pozitivnu sliku s ovim stvorili.
No sada se treba primiti posla da se sve to kapitalizira.
Najveći tako odlaze
– Moramo biti zahvalni vatrenima za ovakav impuls. Moramo naš sport staviti u dobre zakonske okvire. Pružiti mladima što više mogućnosti da se bave sportom i učiniti naciju zdravom. Najprije moramo napraviti strategiju, pa Zakon o sportu i onda podzakonske akte, a za takvo što potrebna nam je ideja vodilja, nešto što funkcionira kao što je djelovao Zlatko Dalić. Ja bih rekao da je ovo sad ili nikad za hrvatski sport. I ne samo sport. Ovo je prilika da uklonimo korov, očistimo društvo i da napravimo bum i kao država.
>> Pogledajte kako su četiri vatrena odala počast Čustiću
Nažalost, baš na dan finala stigla je vijest da Šurbe više nema.
– Žao mi je što se to dogodilo. Najveći valjda tako i odlaze. Ako je baš morao otići, možda je bio i pravi dan za to.
Zoki je imao čast i igrati sa Šurbom.
– Šurba je bio moj prvi uzor. Bio je veliki radnik i borac, idealan idol za nekoga tko je tek počinjao sa stolnim tenisom. Sjećam se da mi je, kada je prvi put došao u Zadar, dao prve gume i ja sam to čuvao kao zlato. On je meni bio isto što i Modrić današnjim nogometnim klincima. Bio mi je užitak igrati s njim u paru na Igrama u Barceloni gdje smo, premda smo vodili 1-0 u setovima, izgubili od kasnijih olimpijskih pobjednika Kineza.
>> Pogledajte galeriju s dočeka vatrenih u Zadru
Zajedništvo je potrajalo punih šest sati, a onda je hadezeovska udbaška stoka ištekala mikrofon. :)