Za žapce je bio dotepenec, pa je karijeru napravio u Partizanu

U petak 25. svibnja navršit će se 10 godina od smrti proslavljenog vaterpolista Zorana Jankovića, za mnoge najboljeg s ovih prostora. Umro je u 62. godini u Beogradu, tamo je i pokopan u aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Beograđani će i jednu od ulica nazvati po njemu.

U redu je što Beograđani štuju svojega bivšeg sugrađanina, no malo se zna da je Zoran Janković zapravo Hrvat (rođen 8. siječnja 1940. u Zenici) i da je karijeru započeo u zagrebačkoj Mladosti. Bilo je to 1958., a 1961. prešao je u Partizan. Mnogi smatraju da je to što su ga u Mladosti tada pustili da ode jedna od najvećih pogrešaka kluba sa Save. Jer upravo će on kasnije biti prevaga u korist Partizana u odmjeravanju sa žapcima.

– Bio je nezadovoljan tretmanom u Mladosti. Za većinu suigrača u klubu bio je mali seljak, dotepenec, a oni su bili zagrebački dečki i očito ga nisu prihvatili – objašnjavao nam je u jednoj prilici sada već pokojni Duško Antunović, dugogodišnji Jankovićev suigrač u Partizanu i reprezentaciji.

No objašnjenje Ozrena Bonačića, rođenog Zagrepčanina, ponešto se razlikuje od Dulina:

– Zoran je bio izvanredan igrač, dribler u vodi, naš junior, zajedno smo stasali. Već 1961. bio je najbolji strijelac jugoslavenske lige. Otišao je u Partizan jer je to već bio profesionalni klub, a mi smo bili amateri i Zoran nije imao od čega živjeti. Poslije se htio i vratiti u Zagreb, ali opet nije imao novca za to. U Beogradu se oženio Crnogorkom Sonjom, inače stjuardesom, i s njom imao sina i kćer koji žive u Beogradu – ispričao je Bonačić.

Janković je bio član generacije koja je u Tokiju 1964. osvojila olimpijsko srebro, a potom u Ciudad de Mexicu 1968. i olimpijsko zlato. U Tokiju je bio i najbolji strijelac. Šezdesetih je više puta proglašavan najboljim igračem svijeta. Član je Kuće slavnih od 2004. Ostao je zapamćen po pogocima nogom, na što su mu i suci znali zapljeskati.