Jedan od predavača nedavno održanog zagrebačkog Simpozijuma sportske psihologije bio je i prof. dr. Costas Karagheorgis, ugledni britanski psiholog i predavač na, među sportašima vrlo popularnom, sveučilištu Brunel.
- Odrastao sam u godinama kada je sovjetski blok dominirao amaterskim sportom. Kada smo to počeli istraživati, saznali smo da imaju vrlo sustavan program, da prate sve aspekte sportaševa života, pa je ta posvećenost detaljima potaknula i nas na Zapadu te je 80-ih godina sportska psihologija evoluirala. U ovih 30 godina sportska psihologija postala je vrlo prisutan element pripreme sportaša, čak i onih na lokalnoj razini. Naravno, vi ne možete konja za vuču pretvoriti u trkaćeg konja, ali svakog konja možete učiniti malo bržim. Jer, među jednako dobrima upravo jača psiha može činiti razliku. Uza sve komplementarne znanosti, kao što su fiziologija, biomehanika, nutricionizam, usred samog natjecanja ipak je najvažnija psihologija i jaka psiha odvaja pobjednike od onih koji ih okružuju.
Vjera u sebe kao religija
Što je to što je Gorana Ivaniševića odvojilo od ostalih tijekom Wimbledona 2001. Zar se za njega nije govorilo da nema potrebnu psihičku stabilnost?
- Goran je te godine upao u turnir zahvaljujući pozivnici i već zbog toga je bio jako sretan i opušten, ničim inhibiran. Bio je pri kraju karijere i nije na plećima nosio nade i snove svoje nacije.
Kako se inače nositi s pritiskom očekivanja nacije?
- Mnogi sportaši pokleknu. Eto, recimo, engleski nogometaši na svakom su velikom natjecanju pod tim pritiskom, još od 1966. i osvajanja Svjetskog prvenstva. No, griješe u tome što previše razmišljaju kako dospjeti do polufinala, a premalo o prethodnim fazama natjecanja. Potrebna je velika snaga koncentracije da blokirate irelevantne misli tipa kakva je težina javnog očekivanja, tko je sve na tribinama, što vaši roditelji misle...
Od svega toga očito se rasteretio i olimpijski pobjednik u streljaštvu Giovanni Cernogoraz, koji je fascinirao našeg sugovornika.
- Bio sam na tom natjecanju na londonskim Igrama i uočio da su Giovannijeva usredotočenost te samokontrola i posvećenost detaljima bili apsolutni. Kao da je bio odsječen od svega što se oko njega događa, u nekoj vrsti duhovnog stanja. Izveo je sve s nevjerojatnom preciznošću.
Neki takvo stanje postignu jednom u životu, a neki to ponavljaju, poput najvećeg britanskog veslača svih vremena Stevea Redgravea.
- Sjećam se da je nakon zlata u Atlanti rekao: "Ako me netko više vidi u čamcu, neka puca u mene", no vratio se u Sydneyju u četvercu bez kormilara i osvojio povijesno peto olimpijsko zlato. U čamcu s njim tada su bila dvojica mojih studenata, Craknell i Foster, i oni su mi rekli da ih je Steve sve povukao za sobom jer je bio nevjerojatno fokusiran i 100 posto uvjeren u svoju nepobjedivost. Ponekad nepobjedivost i samopouzdanje postanu kao vjera u religiji. Vi nikad ne znate hoćete li moći dati sve od sebe, ali u to snažno vjerujete. Samo elitni sportaši imaju tu duboku vjeru u sebe.
Moses prvi sa slušalicama
Naš sugovornik svjetski je poznat upravo po svom radu na izučavanju utjecanja glazbe na sportske izvedbe čime se bavi već 20 godina.
- Među atletičarima, a to je moj sport, prvi kojeg ste mogli vidjeti sa slušalicama na ušima prije utrke bio je Ed Moses, 10 godina nepobijeđeni preponaš, pobjednik u 122 utrke uzastopce. Haile Gebrselasie, dvostruki olimpijski pobjednik i četverostruki svjetski prvak, za vrijeme treninga običavao je slušati tehnouspješnicu "I am scatman" pa je čak molio i neke organizatore mitinga da to puštaju dok on trči.
U tu priču spada i ulazna muzika za borilačke profesionalce. Naš Cro Cop i dalje ulazi s "Wild Boys" skupine Duran, Duran, a Željku Mavroviću "himna" je bila "Simply the Best" Tine Turner.
- "Simply the Best" koristio je i jedan od najpoznatijih britanskih i svjetskih srednjaša Chris Eubank. Zanimljivo je da mnogo majstora borilačkih vještina ne upotrebljava glazbu jer su uvjereni da je glazba distrakcija za njihovu koncentraciju. S druge strane, u kontaktnim borilačkim sportovima poput boksa i slobodne borbe glazba ima ključnu ulogu. Mnogi borci s tom ulaznom glazbom "pečatiraju" svoj autoritet, pokušavaju utjecati i na suparnika. Takvu vrstu boraca glasna i energična glazba očito podiže. Uostalom, povijest nas uči da su antički Grci, točnije Spartanci, u bitke odlazili uz glazbu.