Ovaj je četvrtak jedna sasvim posebna ragbi momčad s Novog Zelanda gostovala u Zagrebu. Igrali su na istom igralištu gdje su neki od njihovih trenera 1990. godine odigrali utakmicu protiv selekcije Hrvatske. Bilo je to na igralištu Ragbi kluba Zagreb, a utakmicu je došao pozdraviti i Gojko Šušak. Da bi obilježili tu utakmicu na Rudešu, putovala je ekipa Northland Tarara Croatia Rugby Tour 36 sati! U četvrtak su odigrali protiv selekcije Zagrebačkog ragbi saveza, da bi onda krenuli prema jugu, gdje će u nedjelju u Sinju odigrali protiv reprezentacije Dalmacije, a onda još i 2. studenoga u Makarskoj protiv reprezentacije Hrvatske. Upravo su na utakmici 1990. igrali i Colin Phillips koji ponosno ističe kako potječe iz obitelji Dragicevich, Paul Lulich te David Jurlina koji je i organizirao prvi dolazak ovakve jedne ragbijaške selekcije nakon Domovinskog rata.
Bili smo uplašeni 1990.
– Pomislili smo kako bi bilo sjajno ponoviti tu 1990. iako smo znali da će biti teško. Ali, kada se zakotrljalo, ništa više nije bilo teško. Bilo je teško prikupiti 24 igrača hrvatskih korijena, no uspjeli smo – kaže nam David Jurlina za našeg susreta u Zagrebu.
Našalio se kako igrači, a s nama su bili i Devron Phillips, Hunter Masters, Izaiah Dunmore i Leyton Tracey koji imaju nehrvatska prezimena, no sasvim sigurno imaju i obiteljske hrvatske korijene.
– Nemamo DNK testove, ali nema sumnje, oni su porijeklom Hrvati. I oni će se sa svojim porijeklom i starom domovinom tek upoznati. Trenirali smo od završetka naše sezone u srpnju samo za ove utakmice, kaže Jurlina koji je u Hrvatskoj od utakmice 1990. bio pet puta, zadnji put prije dvije godine, kada mu je sin zaigrao za reprezentaciju Hrvatske protiv Ukrajine i Švedske.
– Kada sam došao igrati 1990. godine, bila je još Jugoslavija, i bilo je to takvo teško vrijeme. No, sada mi je drago vidjeti kako je Hrvatska napredovala, uzdigla se. Lijepo je obići ona ista mjesta kojih se sjećam otprije više od 30 godina, a da su sad puna života i ljudi, koji su sada u drugom raspoloženju, nije više ono teško vrijeme. A sjećam se da smo u tom posjetu bili i na mjestima za koja su nam rekli da nisu toliko daleko od borbi, kaže na Collin Phillips Dragicevich koji je igrao na utakmici 1990.
To tada nije bila jedina utakmica, turneja je obuhvaćala i Ljubljanu te Sarajevo.
– Pa bili smo pomalo uplašeni. Jednom smo u nekoj šetnji naletjeli na grupu ljudi koja je nešto vikala i pokušavala srušiti neki spomenik, nismo baš bili navikli na takve stvari! Ali na utakmicama bismo sve zaboravili, kaže Jurlina koji podsjeća da su Hrvati s Novog Zelanda u domovinu dolazili gostovati redovito, 1978., 1982., 1986. i 1990. godine, a u momčadima protiv kojih su igrali, poput splitske Nade, nalazili bi i novozelandske ragbijaše.
– Došao sam s ocem kako bih ponovio isto putovanje koje je on već napravio, tu su i Davidovi sinovi. Lijepo je vidjeti neki drugi dio svijeta, Novi Zeland je jako drugačiji. Lijepo je biti dijelom ove priče – rekao nam je Devron Phillpis, Colinov sin.
– Ovdje ima jako lijepih cura!, dometnuo je jedan od mladića.
Hrvate s Novog Zelanda zovu Tarare, a to ime je, objašnjeno nam je, nastalo jer ih Mauri kraj kojih su živjeli nisu razumjeli ništa govoreći kako ti ljudi "samo nešto brbljaju trtrtr"! Svoje porijeklo poštuju do danas.
– Zajednica je Hrvata jako velika u Novom Zelandu. Moja je majka Hrvatica i nikada nije zaboravila priče koje je donijela iz domovine, pa ih je prenijela i na mene. Tako ih i ja održavam i ne zaboravljam. To su, također, ljudi koji na drukčiji način shvaćaju obitelj, puno drugačije od Novozelanđana, baš na način da se čuva tradicija, čuvam to kao i svoje maorsko naslijeđe – kaže Colin Phillips. Govori kako su Hrvati na Novom Zelandu danas štovani ljudi, uspješni u mnogim područjima.
– Rekao bih da je to i zbog radnih navika. Utjecaj je na novozelandsko društvo velik, kaže.
Interesantno, Collin je upravitelj zatvora, dok se Jurlina i Paul Lulich, još jedan iz te povijesne momčadi, bave mljekarstvom koje je na Novom Zelandu unosno.
Otišli zbog bijede u zemlji
– Moji su preci zaradili novac kopajući gumu, što je bio posao koji su Hrvati na Novom Zelandu dobivali po dolasku, pa su kupili farmu krava. I ja danas imam tu farmu, treća sam generacija. Vrlo sam ponosan što još mogu raditi taj posao koji su počeli moji preci – kaže nam Paul Lulich.
Prvi su Hrvati na Novom Zelandu otišli zbog bijede u zemlju u kojoj su mogli napraviti nešto, iako teško radeći. Ragbi, nacionalni sport Novog Zelanda, novim je generacijama ponudio i nešto drugo.
– Ragbi je sport različit od drugih zbog svoje atmosfere. Ima taj ratnički duh koji nalaže borbu na terenu, a nakon te borbe veliko veselje, bez obzira na rezultat. Tako nešto nudi i više izbora u životu, tako su i naši mladići stigli ovdje. Prije svega su ovdje zbog ragbija, a to je najmoćnija stvar – kaže Colin Phillips.
>> Danas proslavio 58. rođendan, a Hrvatskoj je donio neizmjernu sreću
Lijepo je da se netko osjeća Hrvatom, ali tko ovdje ne živi taj ne zna što je stvarna Hrvatska. Tko ne živi s našim problemima, tko ne izdvaja za naše umirovljenike, policiju, učitelje, vatrogasce,... toga niti ne možemo ubrojiti u Hrvate u pravom smislu te riječi.