Plahoga glasa, možda previše smirenog, javlja se na telefon Antonio Franja. Zvuči kao neki dobrica, osoba koja gleda svoja posla i uživa. I baš se ovih dana oprašta od onoga u čemu je uživao; od svoga plavog dresa i Futsal Dinama, ali kao da ga to ne pogađa.
Naigrao se tijekom karijere. Nogometaš je to koji je igrao u Zagrebu, Turskoj, Portugalu, a na kraju završio je na Šalati, gdje je i počeo. Rekao je jednom da će igrati sve dok bude mogao hodati, ali čini se da više ne može... – Pa da, ne mogu više normalno hodati. Sljedeći tjedan idem dr. Bojaniću na operaciju i nadam se da će mi to pomoći – kaže Franja.
Ispunio mu se san u futsalu
A da se oprosti pomoći će mu i nogometne ikone na malonogometnom spektaklu na Šalati (21 sat) u revijalnoj utakmici između Futsal Dinama i momčadi Franjinih legenda za koju će nastupiti Dario Šimić, Igor Bišćan, Goran Vlaović, Igor Cvitanović, Ivica Olić...
– Cijela priča nije posebno zbog mene. Cilj je privući pažnju na sve ono lijepo što nas veže uz ovaj grad, plavu boju i Dinamo. Biti plavi 10 mi je bio san i kroz futsal mi se i ispunio. Samo mogu biti zahvalan i na ovaj način odužujem se klubu i navijačima. Pokazivao je on što zna na terenu cijelu karijeru, no i sada se od nogometa ne misli potpuno oprostiti. – Moja obveza i ljubav prema sportu i futsalu vezat će me uz Dinamo. Što god budu htjeli od mene, bit ću im na raspolaganju – kaže Antonio koji je 2002. godine sa Zagrebom osvojio naslov prvaka Hrvatske.
Bio je talentiran, mogao je napraviti i puno više, ali nije išlo.
– Moja je karijera mogla otići još dalje, ali splet okolnosti, nestručnosti pa i krivo vrijeme bili su odlučujući. Odveli su je u smjeru u kojemu se odvila, ali ponosim se njome. Uspio sam sve napraviti isključivo svojim talentom i naslov sa Zagrebom mi je sigurno vrhunac karijere – kaže veliki malonogometaš sa Šalate.
Dinamo ne igra dobro
– Cijeli život vezan sam uz mali nogomet i Kutiju šibica. Koju mi koji smo rođeni u Zagrebu doživljavamo kao vrhunac. Nikad neću zaboraviti što mi je rekao Robert Prosinečki: “Mali, dok ne osvojiš Kutiju šibica, nisi igrač”. Tako sam se i osjećao cijelu karijeru. Tu sam stekao prijatelje, prije svega Matiju Đulvatu, koji je imao veliki entuzijazam za futsal pa sam se rado odazvao pomoći Futsal Dinamu. U futsalu situacija nije sjajna, ali nije ni u nogometu. I stvari oko “velikog” Dinama ga uistinu žaloste.
– Drago mi je što su se navijači vratili na stadion. Što se tiče Dinama, žalosno je što ta djeca koja se rađaju u Zagrebu i žive u Zagrebu, moraju navijati za Barcelonu, Arsenal i što ja znam, a ne usađuje im se navijanje i ljubav prema domaćem klubu, kao meni kad sam bio mali. No, to je danas ipak neki drugi, meni nepoznati klub. Dinamo trenutačno ne igra dobro i to je žalosno. Meni je kao navijaču i bivšem igraču teško doći na stadion i ne vidjeti kakav dribling, fintu, lijepi gol. Kad sam igrao, trudio sam se da nekome tko dođe gledati utakmice pokažem nešto, da namjestim loptu, zabijem gol. Da gledatelji nešto i vide, a danas se sve odvija na nekoj biznis-bazi. Sve se gleda kroz novac i profit, igrači više nisu toliko strastveni – zaključio je Antonio Franja koji je ipak živio u boljim nogometnim vremenima pa se barem u sjećanju može vratiti u njih.
kmečanje iz regiona intensifies