Kapetan najslavnijega Dinama u povijesti Slaven Zambata javio se sinoć i olovno teškim glasom jedva procijedio:
- Nema više našega Žoge... – govorio je Zambata jedva suzdržavajući suze i nastavio:
- Bili smo skupa danas popodne. Srebrić i ja uz njegov krevet na Rebru, rečenica po rečenica sa svakim od nas. Žoga nas je čuo. Rekao sam mu: 'Stari, danas izgledaš bolje nego jučer, drži se'. Bio je pri svijesti, čuo me je. Došao sam doma i za dva sata su mi javili da ga više nema.
Zambata je teško birao riječi prisjećajući se svoga suigrača, dugogodišnjega prijatelja...
- Skupa smo došli u Dinamo s 18 i pol; ja iz sinjskoga Junaka, on iz Elektrostroja. Bili smo još djeca, zajedno smo prolazili razdoblje prilagodbe u Dinamu, Žoga je kao mladić učio od najboljih, Irovića i Stojanovića. Kasnije se izborio za poziciju našega prvoga vratara i više je nije ispuštao – priča Zambata.
Prva asocijacija na legendarnoga Žogu bio je – Leeds. Uzvrat finala Kupa velesajamskih gradova i neponovljive parade velikoga Dinamovoga golmana.
- Da, dobio je desetku u novinama, branio je tamo fantastično, on nam je donio taj trofej. Međutim, nije Žoga bio velik samo u Leedsu. Mnogo puta još je dobio desetku izvlačeći nas iz najtežih situacija. Bio je baš vratar na kojega ste se uvijek mogli osloniti – prebire Zambata po svojim sjećanjima.
A onda kapetan iznenada mijenja temu i okreće se drugoj legendi. Još jednome slavnome dinamovcu prikovanome za postelju u KBC-u Merkur.
- Mislim u ovim teškim trenucima i na našega Štefa Lamzu. Nadam se da će pobijediti tu bolest, jer on je uvijek bio 'zvijer', čovjek urođene snage. Bio sam danas i kod njega; nije me čuo, nije mi stisnuo ruku. Samo je spavao. Ali se i dalje bori kao lav – zaključio je Dinamov kapetan iz 1967. koji svakoga dana obilazi zagrebačke bolnice i bdije nad svojim vojnicima.
Jedan je na žalost izgubio bitku. Zlatko Škorić, grandiozni Dinamov vratar, kasnije i učitelj brojnim generacijama plavih golmana. Svaki od njih upijao je Žogine pokrete i savjete. Bio je uzor, mentor i inspiracija, iako su mlađe generacije mogle tek slušati legende o njegovim briljantnim uracima u rukavicama...
Zlatko Škorić rođen je 1941. godine u Zagrebu. Nastupao je za zagrebački Elektrostroj (1958.–1960.), Dinamo (1960.–1969.), francuski Avignon (1969. i 1973.), ljubljansku Olimpiju (1969.–1971.), Stuttgart (1971.–1972.), Bayern (1972./1973.) i Zagreb (1974.–1975). U Bayern je došao na preporuku Branka Zebeca pristavši na status drugoga vratara. Žoga je bio zamjena velikome Seppu Maieru i u šampionskoj sezoni 1972./1973. upisao je samo jedan nastup, u Kupu prvaka protiv ciparske Omonije u Nikoziji, gdje je Bayern slavio sa 2:0.
Zlatko Škorić s Dinamom je osvojio Kup Jugoslavije 1963. i 1965. godine, te Kup velesajamskih gradova 1967. Odigrao je ukupno 221 službenu utakmicu u plavom dresu. Za jugoslavensku reprezentaciju (1964.–1966.) nastupio je osam puta. Bio je sudionik Olimpijskih igara u Tokiju 1964. godine. Trenirao je brojne klubove (BSK Slavonski Brod, Segestu, Samobor...), a bio je i izbornik Angole.
Kako se mijenjao grb Dinama kroz povijest pogledajte u galeriji na vrhu teksta
Kao klinac kad nisam imao novca za ulaznicu on je već bio legenda . Neki dečki su se penjali na drva prekoputa Maksimirske a mi smo rađe pokušavali nekako preskočiti ograde ili se švercati jer je Dinamo bio u najboljem izdanju. Bio je to drugačiji nogomet , poput baleta nekako lepršav . Škorić je imao divne parade jer se je na gol pucalo s distance više nego danas . To je doba crnobijele telke ali pratili smo nogomet i igrali ga svugdje i svagda . Neka ti je laka Hrvatska gruda Žoga !