Dvostruki klupski prvak Europe Željko Pavličević (72) pekao je zanat uz pokojnog Mirka Novosela čiji će posljednji ispraćaj biti danas na Mirogoju (10 sati). Popularni Spiker, kako ga oslovljavaju u košarkaškim krugovima, proizvod je Mirkove zanatske radionice, a sve je počelo Novoselovom odlukom da stariji Pavličević nije dovoljno dobar da igra za prvu momčad Cibone.
Zula me poslao u Cibonu
– Ja sam košarku počeo igrati vrlo kasno, sa 17 godina. Prije toga sam branio pa me moj pokojni ujak, poznati menadžer Predrag Naletilić, pokušao ugurati u Dinamo, no to nije uspjelo. Kako se i preko medija pokušavalo da ostanem u nogometu, kad smo ujak Nale i ja navratili do zagrebačkog dopisništva beogradskog Sporta, tamo smo zatekli njihova tadašnjeg dopisnika, kasnijeg televizijskog komentatora Vladimira Anzulovića. A Zula je u to vrijeme bio prisutan i u Ciboni pa mi je zbog moja 194 centimetra rekao da je za mene idealan sport košarka. I neka se javim u Lokomotivu tadašnjem treneru mlađih uzrasta Borisu Laliću.
No pokazat će se da je to bio odveć kasan ulazak u novi sport.
– Nakon dvije godine mog treniranja, a u tome je i Mirko imao svoje prste, odlučeno je da ja idem na posudbu, na kaljenje, u Mladost za koju sam igrao do kraja studija kemije. Ta odluka o posudbi meni je bila prvi udarac u životu, što sam kasnije često spominjao na svojim seminarima na temu pravovremenog početka bavljenja nekim sportom.
S diplomom zahtjevnog fakulteta, Pavličević je odlučio ne baviti se strukom.
– Kako sam ja u to vrijeme vodio najprije kadete, a potom i juniore, Mirko mi je ponudio da mu budem stalno zaposleni pomoćnik. Premda sam završio kemiju, vrlo zahtjevan fakultet, odlučio sam prihvatiti tu ponudu. Moji roditelji bili su šokirani, no bila je to jedna od onih situacija u životu u kojima dobijete izazovnu priliku i ja sam je prihvatio. Tada se počela stvarati kasnije velika Cibona i očito je da nisam pogriješio.
Kakva je bila njegova suradnja sa šefom, tada jednim od najpriznatijih europskih trenera?
– Ja sam bio sretan jer sam dobio priliku. Vodio sam prijepodnevne individualne treninge i sudjelovao na večernjim momčadskim treninzima. Bio sam na svim važnim klupskim sastancima i upijao što bih čuo i vidio.
Koje tu to bile Mirkove udarne trenerske kvalitete?
– Mirko je tada bio trener ispred svog vremena, pomalo i menadžerski orijentiran pa se po Beogradu pričalo da je više menadžer nego trener. Tada je avangardno bilo to da se trener brine i o stvarima izvan terena, da ništa ne prepušta slučaju ni izvan parketa. Osim toga, Mirka su krasile nevjerojatna upornost i potpuna posvećenost. Primjerice, pokazao je nevjerojatnu odlučnost da Aco Petrović, nakon što se razbolio, nastavi igrati košarku jer je vjerovao da može postati ono što on misli. I sam bih se zapitao zašto se taj igrač toliko forsira, a pokazalo se da je bio posve u pravu.
Kako je izgledao Pavličevićev prijelaz s pomoćnog na glavnog trenera?
– Kada je Zagreb dobio domaćinstvo Univerzijade, Mirko je kao glavni tajnik Organizacijskog odbora oko toga imao sve više posla. I stoga je došao na ideju da u sezoni 1984.-85. ja vodim domaće utakmice, a on međunarodne. To je dobro funkcioniralo, ja sam bio na svim treninzima, a on je dolazio kada bi mogao. S vremenom je Mirko prestao putovati na sve domaće utakmice, ali je na one beogradske ipak odlazio.
Nakon osvajanja prvog naslova prvaka Europe, 1985. u Ateni (protiv Reala) i naslova prvaka države, Novosel je u sljedećoj sezoni Pavličeviću kompletno prepustio posao prvog trenera.
– On jest tu bio prisutan kao sportski direktor, no na klupi je rijetko sjedio. Obično bi bio iza klupe.
Za Novosela će mnogi reći da mu je jedna od vrlina bio i psihološki rad s igračima.
– On je znao s igračima. Nije nikoga podcjenjivao, pa tako ni igrače s manjom ulogom. U tome je koristio razne metode, nekada je to činio agresivnije, nekad kroz razgovor. Primjer Zorana Slavnića najbolje pokazuje kako je pristupao igračima. Slavnića u Beogradu nisu doživljavali kao razigravača za reprezentaciju, govorili su da je nizak, da je neozbiljan, a Mirko je u njegovoj igračkoj razbarušenosti vidio prevagu za svoje ideje. Bila je to duboka i dobra procjena jer mu je Slavnić vratio dobrim igrama.
Cibona je igrala jednostavno
Je li bilo i taktičkih inovacija?
– U to doba Cibona je igrala "passing game", s ukrštanjem i pokojim blokom, dok su Talijani i Španjolci igrali napadačke setove. A baš to je nama davalo mogućnost da ih nadigramo jer naši su igrali imali dozu slobode i kreativnosti. Tako smo igrali i 1986., no kada sam 1991. osvojio naslov prvaka Europe sa Splitom, tada smo igrali definirane akcije.
Pitali smo Spikera ima li osjećaj, kao i mnogi, da Novoselove kapacitete hrvatska košarka nije iskoristila do kraja.
– To je zanimljivo pitanje koje se, na drugi način, tiče i mene. Nažalost, kod nas su se u jednom trenutku narušila bazična načela kvalitete i iskustva. Ne može trener s jednom godinom iskustva biti jednak onima koji rade godinama. S vremenom je i Mirko ušao u određene godine i možda se i sam pasivizirao, no nije bilo ni poticaja sa strane.