Zbog Slovenaca i Srba imamo novi slogan – ‘Hrvatska, zemlja između zlata i srebra'

Da vas je netko prije nekoliko godina pitao tko je prvak Europe u košarci, srebrni u odbojci i treći na svijetu u rukometu od ponuđenih: a) Srbija, b) Francuska, c), Njemačka, d) Slovenija, siguran sam da nitko ne bi zaokružio slovo d.

U nekim prošlim vremenima alpsko skijanje, skijaški skokovi, hokej na ledu bili su slovenski forte. Nešto stariji još se i te kako dobro sjećaju Bojana Križaja, velikog Stenmarkova suparnika u slalomu Alpskog kupa, poslije senzaciju Roka Petroviča, Bogdana Norčiča koji je na Planici prvi preskočio 100 metara, momčadsko srebro na OI u Calgaryju u sastavu Ulaga, Tepeš, Debelak, Zupan. Pa onda sjajna Mateja Svet.

Zimske igre imale su veliku prednost ispred ‘poletnih igrah’. I posprdno su slovenske sportaše zvali ‘skijaši’ koji su pak od raspada SFRJ postali vrlo solidna sportska nacija. E, baš pod tim slovom d iz našeg kviz-pitanja skriva se zemlja koja ima stanovnika otprilike kao jedan manji kvart u Tokiju ili New Yorku, čiji su ljudi ozbiljni, odgovorni, vrijedni.

Naravno, odmah se javio dežurni zajebant: Srbija B je pobijedila Srbiju C! aludirajući na glavne kotačiće u uspjehu. Kao nova zezancija kruži i novopečeni slogan za našu turističku zajednicu “Hrvatska, zemlja između zlata i srebra”.

I nije nam lako prihvatiti spoznaju da su nas prešišali u sportu u kojem smo mi nekoć bili div. Dragić, Dončić i Kokoškov (nije Rus, Srbin je) dali su onaj balkanski tač, vic, na tom temelju priključio se i poneki Slovenac (podrijetlom) za jednu divnu sportsku priču. Koja će u ushitu trajati kao jogurt premda će pečat ostati za sva vremena. Kao uspomena, nikako kao temelj za ekspanziju slovenske košarke.

Imali su viziju

Sada možda djelujem ljubomorno i zajedljivo, ali doista Slovenija nema potencijal da bi sada postala košarkaška velesila. Dragić će ‘upokojiti’ dres, Kokoškov pak čekati da postane prvi Europljanin kao glavni trener neke NBA družine. Talent za košarkaškog trenera je definitivno potvrdio u Helsinkiju i Istanbulu. Klubovi su slabi, daleko od ozbiljnijih rezultata u ABA ligi, da o europskim kupovima i ne govorim.

Ali višestruku će korist izvući zapadni susjedi iz ovog rezultata jer će na tom temelju moći odgajati neke nove naraštaje. Jer haklat će se dok god ne padne snijeg u Šiški, na Viču, za Bežigradom, roditelji će lakše maknuti djecu s kompjutora, a klinci će imati neke nove idole.

Zašto su Slovenci prvaci Europe u košarci? Prije tog odgovora ipak se valja vratiti malo u davninu. U godinama kada se stvarao košarkaški div na prostorima od Vardara pa do Triglava, tamo još 1970. kada je osvojeno prvo svjetsko zlato, Ivo Daneu je bio kapetan Čosiću, Plećašu, Šolmanu i ostalim zvijezdama. Poslije su imali Petera Vilfana, da bi tu priču zaokružio Jure Zdovc.

Olimpija je bila šest puta prvak Jugoslavije (od 1957. do 1970. godine). Dakle uz Crvenu zvezdu baš su ljubljanski ‘zmaji’ bili temelj razvoja tog sporta na ovim prostorima. Klica je davno posijana. No, trebalo je dočekati 2017.

Do titule su prije stigli jer su znali iskoristiti priliku. Naime, dobar dio reprezentacija na Eurobasketu nije mogao sastaviti svoju najbolju momčad, a Slovenija, koja je bila tamo negdje u drugom ešalonu možebitnih odličnika, imala je sve raspoložive snage. Da su imali cilj da ovoga puta ostave trag, otkrit će jedan zanimljiv detalj. Kada je preuzeo reprezentaciju, izbornik Igor Kokoškov je odmah znao što mu treba.

Kakvi igrači, kakav profil i na kojoj poziciji. Tu je pomogao Luka Dončić, taj slovenski vunderkind, i preporučio američkog 211 cm visokog krilnog centra Anthonyja Randolpha, s kojim zajedno igra u madridskom Realu. No, prema pravilima, Amerikanac koji se rodio u Njemačkoj nije mogao dobiti dozvolu da igra za Sloveniju jer nije proveo određeno vrijeme u Deželi i nije igrao ni za jedan slovenski klub.

U ‘igru’ je uskočio premijer Miro Cerar, slovenska vlada je donijela novi zakon i preko noći je Randolph postao ‘fant’. Detalj koji puno toga govori i o spremnosti države da pomogne svom sportu i svojoj reprezentaciji. Bio je to jedan od važnijih poteza koji su na kraju bili puzzlea u košarkaškom reljefu na kojem se ističe ta zlatna europska medalja.

Europska titula došla je zahvaljujući tome što su imali igrača turnira u NBA vrijednosti Gorana Dragića, u Luki Dončiću jednog klinca koji još nije ni Dražen ni Kukoč, ali vraški dobro igra između i pod obručima, te spremnost ostalih košarkaša da u tih dvadesetak dana odigraju najbolju košarku u životu. Da, meni to izgleda kao zlato Danske i Grčke na nogometnom prvenstvu Europe, ali koga briga! Pisat će se zauvijek – Slovenija prvak Europe u košarci 2017.

Nemamo Rudića i Novosela

No, ta košarkaška uspješnica lijepo se nadovezala na niz vrijednih rezultata u momčadskim sportovima. Ako mene pitate, još je veća senzacija bila kada su odbojkaši Slovenije prije dvije godine u finalu prvenstva Europe izgubili protiv Francuske, a ovog su ljeta izgubili u četvrtfinalu EP-a. Za razliku od košarke, u odbojci nisu imali puno velikih igrača, pamtim samo Andreja Urnauta kao jedinog odbojkaša koji je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća igrao za zagrebačku Mladost koja je igrala dva puta u finalu Kupa prvaka.

I u rukometu su imali jednog velikana, i to pokojnog Iztoka Puca, koji je u velikoj želji da osvoji medalju odjenuo hrvatski dres i osvojio olimpijsko zlato. No u rukometu su se kasnije razvijali, Celje je bilo prvak Europe, reprezentacija je osvojila dvije medalje. U nogometu su znali izboriti nastup na velikom turniru, jedino u vaterpolu nisu uspjeli, pa su možda i zbog toga željeli čvaknuti dio našeg mora. Jer kod kuće jedva da mogu kvalitetnije zaplivati.

Iako se volimo zafrkavati kako se oko Slovenije vozi Velika nagrade u Formuli 1, ako cjelokupno stanovništvo stane u nekoliko dvorana i stadiona, Slovence to nije omelo da od ‘samostojnosti’ osvoje 34 olimpijske medalje, i to 19 na Ljetnim olimpijskim igrama.

Ostalih 15 su osvojili na sebi ipak prirodnijem terenu, snijegu. Kada bi se i uspoređivali s Hrvatima po broju stanovnika (4,4 milijuna) tada bi bili uspješniji u broju osvojenih odličja. Naši su sportaši kombinirano na igrama osvojili deset medalja više. Da nam nije bilo jedne iznimno talentirane rukometne reprezentacije koju je stvorio Lino Červar i vaterpolista u momčadskim bi sportovima po broju odličja bili posebno ugroženi od strane susjeda.

– Od sljedeće školske godine (2018./19.) u osnovnim školama će tjelesni biti svakodnevni predmet po jedan sat. Na taj način ćemo od najmanjih uzrasta poticati i djecu i roditelje na bavljenjem sportom – najavio je slovenski premijer Miro Cerar, koji je osobno na parketu dvorane u Istanbulu čestitao svojim košarkašima na zlatnoj medalji.

Kod nas se, na žalost, samo puno priča o kurikularnoj reformi, koja je nadasve obojena ideološki. U tim planovima nismo vidjeli neku posebnu i opsežniju potrebu za sportski razvoj. No, čini se da uz to što smo u sustavu razvoja sporta rekao bih iza Slovenije i Srbije mi nažalost imamo i problem struke. Iako naša država izdvaja oko 8 milijuna kuna za sve trenere (od najnižeg amaterskog ranga pa do najvišeg) jednostavno nam se u nekim sportovima ne rađaju veliki treneri kakvi su nekoć bili Rudić ili Mirko Novosel.

No, neće naš košarkaški savez posegnuti za Kokoškovim, nego će isluženog Acu zamijeniti Ivicom Skelinom. Koji je u karijeri nije vidio, a kamoli vodio ABA ligaša. A nama treba dubinsko oranje. I kada uspoređujemo Hrvatsku i Sloveniju u košarci, onda je razlika ponešto u klasi, ali prije svega u pametnom vođenju saveza i kvalitetno povučenim potezima. Na žalost, naš savez u dva fenomenalna košarkaša Vrankovića i Rađu čini se ipak nemaju ono nešto što su svojevremeno bili Popović, Šaper, Aleksandar Nikolić.

Na tim temeljima Srbija je danas i dalje europska košarkaša sila, s klubovima koji su uspješni na ovim prostorima i nakon 90-ih. U trenerskom smislu kada je košarka u pitanju, onda doista dolazimo do toga da su srpski treneri puno kvalitetniji od hrvatskih. Zanimljiv je i još jedan detalj. Nakon što su zlatni slovenski košarkaši stigli u Ljubljanu, gdje ih je dočekalo više od dvadeset tisuća navijača, na upit novinara tko je po njima najzaslužniji za rezultat i uspjeh svi su u glas rekli – “moštvo”.

Loši kadrovi u savezima

Da, momčad, njihovo zajedništvo su stavili ispred svega, doživljavajući baš svakog igrača Slovencem. Nije tu bilo, kao što je na žalost sve više kod nas, prebrojavanja krvnih zrnaca. Njih doista nije bilo briga je l’ igraju Srbi, Slovenci, Amerikanci, ma prihvatili bi i vraga, samo ih je zanimalo jesi li dobar ili nisi. I to je pravilno razmišljanje, jer treba vjerovati u izvrsnost nekog pojedinca, a ne tko je, čiji je i odakle mu se vuku korijeni.

Hrvati vole vjerovati da su u svemu najbolji, nadareni, posebni, a svoj uspjeh nerijetko podvlače pod izraženi nacionalni naboj. To potenciraju i navijači, koje uglavnom uhvati histerija kada igra nogometna reprezentacija ili rukometna, dok je košarka, na žalost, sve napravila da više ne može uzbuditi Hrvate.

Premda se stalno podvlači da se država premalo bavi hrvatskim sportom, da premalo ulaže, posebno u infrastrukturu, čini se da mi imamo problem što su dužnosnici u našem sportu ipak postavljeni političkom voljom. I da su uglavnom slabo radili posljednjih godina.

Mi smo najviše medalja na velikim natjecanjima od osamostaljenja osvajali u pojedinačnim sportovima, gdje su pojedinci poput Kostelića i Vlašić ili pak izvrsnost trenera Ivančića i Bralića stvarali šampione. A to nije sustav.

Stranka koja je najdulje na vlasti u Lijepoj Našoj u sport je također gurala mnoge svoje kadrove. Posljednji primjer je i državna tajnica za sport, koja ima najveću moguću sportsku karijeru, ali tek trebamo vidjeti što će ona donijeti hrvatskom sportu. Taj će se rezultat vidjeti za nekoliko godina, nikako ne odmah sutra.

No primijetili smo da se slovenski političari nisu gurali u prvi plan, jednostavno su na primjeru Randolpha pokazali da služe svom sportu, a ne svojataju ga kada im to posebno odgovara u promidžbene svrhe.

U svakom slučaju doista smo, između košarkaškog srebra i zlata, daleko od onih dana kada smo dali pet europskih klupskih prvaka (tri puta Jugoplastika i dva puta Cibona), kada smo imali tri jaka centra na obali (Zadar, Šibenik i Split), kada su ovdje igrali Dražen, Krešo, Dino, Toni....

No previše smo tašti da pogledamo kod susjeda i lijevo, a posebno desno kako se radi u igri ispod obruča. A trebali bismo se time hitno baviti. Da nam se ne bi vrlo brzo dogodio isto ono što se dogodilo Mađarima u nogometu. Imali su jednu “laku konjicu”, a nakon svega ostali su samo “dugmići”...