Andrea Trinchieri (49), trostruki prvak Njemačke s Bambergom i dvaput talijanski trener godine, poseban je tip stručnjaka. Netko tko bi mogao postati košarkaški "Special One". Doduše, ovaj ne ljubi svoj lik i djelo kao što to čini Jose Mourinho, ali je također netko tko je gradio karijeru bez igračkog iskustva.
Sreli smo se u Petrčanima, na terasi hotela Diadora, gdje je izabrao sunčanu stranu za naš polusatni razgovor.
- Ovo je savršeno, predsezonski turnir u ovakvom gradu na Mediteranu. Sjednimo na suce, u Njemačkoj se čovjek zaželi sunca.
A jadransko sunce je nešto za čime je čeznuo i kao klinac.
- Ja sam svake godine četiri mjeseca provodio u Hrvatskoj. Dvadeset dana za Božić, sedam dana za Uskrs i tri mjeseca preko ljeta. Već prvi dan nakon završetka škole ja bih zbrisao za Rijeku.
A tamo je dolazio jer mu je mama Riječanka.
- Djed mi je bio talijanski konzul u Panami gdje se rodio moj otac koji je studirao na Harvardu, a potom došao u Europu i u Londonu upoznao moju mamu nakon čega su živjeli u Milanu. Moja baka s mamine strane je iz Kotora, a djed iz Rijeke.
A takvo šaroliko zaleđe čovjeku samo može pomoći pa Andrea danas govori talijanski, engleski, hrvatski...
- Koliko jezika znaš toliko vrijediš kao čovjek. Zahvaljujući takvom "backgroundu" naučio sam da se stvari ne rade samo na jedan način i posve je drugačija stvar kada ti dođe igrač iz Italije, Slovenije ili Hrvatske i onda takvoga lakše staviš na mjesto gdje će mu biti bolje.
U Hrvatskoj je bio i na dan kada je umro Tito i kaže da još i danas pamti zastavu i tužnu glazbu s televizijskih ekrana, no još bolje pamti majstorije Dražena Petrovića.
- U Rijeci sam se zaljubio u Dražena Petrovića, a pratio sam Krešu Ćosića i kao igrača i trenera. Kada meni kažu da sam moderni trener ja moram reći da ja samo radim ono što je Krešo Ćosić radio prije 30 godina. On je stavio braniča od dva metra i sve preuzimao u obrani, a sada je to svima normalno kao popiti kavicu.
Andrea je zarana odlučio biti trener jer je shvatio da od njegove igračke karijere neće biti ništa.
- Probao sam igrati, no bio sam katastrofa. Znao sam samo dodati loptu. Za mene bi bilo dobro kada bi teren bio nizbrdo, tada bih ja bio super igrač.
Njegov izbor njegovu se ocu nije svidio.
- Kao čovjeku koji je na Harvardu stekao dvije diplome njemu se nikako nije svidjelo što nisam završio studij političke ekonomije, pa jedno 6-7 godina nije niti pričao samnom. Prije toga mi je govorio da se od hobija ne može zarađivati za život, no ja sam bio ustrajan.
A njegovi trenerski počeci nisu bili laki.
- Krenuo sam od malog kluba izvan Milana, a da bih mogao tamo svakodnevno putovati navečer sam raznosio pizze, a jednu godinu sam radio u banci. Nakon što sam se tih nekoliko godina "ubio" od rada, 1998. sam dobio posao drugog asistenta, ali ne zbog mog košarkaškog znanja, nego zbog znanja jezika. No, tadašnji generalni menadžer Milana Toni Capellarri kazao mi je da bi bilo dobro da postanem "team manager" jer ću tako naučiti kako shvatiti igrače i da će mi to otvoriti poglede. Na to sam i pristao i moj je radni dan trajao 20 sati, no puno sam naučio. Ispočetka su igrači mislili da sam ja njihov rob, pa sam se morao postaviti da sam ja tu da im pomognem a ne da radim i ono što oni moraju. Da se nisam tako postavio, pojeli bi me.
Taj isti Milano napustio je kada su ga neki ljudi iznevjerili.
- U šestoj godini mog rada tamo, u jednom trenutku mi je ponuđeno da budem prvi trener. Zapravo, nakon smjene dotadašnjeg trenera rekli su mi da dođem u ured i dogovorim preuzimanje prve momčadi. No, prošao je tako i cijeli taj dan a mene nitko ne zove, već me drugi dan zove menadžer i kaže da dođem u ured kako bih pričao s novim trenerom. Tog trenutka kazao sam da je to previše i otišao iz kluba.
A spustio se s konja na magarca, u treću ligu. No, Cremonu je ubrzo odveo u drugu ligu, a u taj je klub doveo dva Amerikanca koji će poslije imati iznimne karijere. Kyle Hines će tri puta biti prvak Europe (dvaput s Olympiakosom i jednom sa CSKA), a Keith Langford će dva puta (2014., 2017.) biti najbolji strijelac Eurolige.
- Kad sam prvi put nazvao Langfordova agenta rekli su da nema izgleda da on ide u drugu ligu. Kada sam ih drugi put nazvao rekoše da on psihološki nije spreman za Europu pa sam tada nazvao njegovu mamu rekavši da ne brine jer da ću ja čuvati njeno dijete. Na koncu je Ketih došao, bilo je teško, imali smo i sukoba, no sada kada se sretnemo uvijek mi kaže hvala.
S angažmanom Hinesa bilo je još zanimljivije.
- Njega sam vidio u Portsmouthu, na kampu za igrače koji nemaju izgleda za NBA draft, a završili su koledž pa se žele profesionalno baviti košarkom. Sa njegovih 196 cm Hinesa su stavili da igra trojku i on je izgledao "pijano", kao muha bez glave. Svi su govorili da on nije za NBA, a kada mi je asistent jednog GM-a kazao da je to najčvršći igrač kojeg je vidio u 10 godina, ja sam odlučio angažirati ga. Naravno, kada sam svom gazdi rekao da dovodim centra od 196 cm on se nije složio pa sam mu ja rekao da i mene potjera ako Hines bude igrao loše. Prvi dan po dolasku u Cremonu, Hines je automobil "parkirao" u rijeku. Nije povukao ručnu, pa smo prije treninga izvlačili njegov auto iz rijeke.
Ni Trinchieriju se ne sviđa sukob Fibe i Eurolige zbog kojeg on, zapravo, niti ne može biti nečiji izbornik jer ne može voditi kvalifikacijske utakmice u studenom i veljači.
- Europa je stara i umorna, i dalje je centar svijeta, ali gubi prave vrijednosti. Kao i u politici, i u košarci je malo ideja, a puno osobnih interesa. I sport je ogledalo društva i zato mi u Bambergu pokušavamo raditi drugačije. Mi u Bambergu zato tražimo samo igrače koji žele napredovati i koji su spremni svaki dan svoju guzicu staviti izvan komforne zone.
On pak nije bio spreman preuzeti Hrvatsku. Prvo ljeto jer je bilo samo 10 dana razlike između završetka Bundeslige i početka olimpijskih kvalifikacija, a drugo ljeto jer je smatrao da Aco Petrović ima pravo nastaviti započeti posao.
- Sa mnom je o tome razgovarao Dino Rađa, kojeg sam obožavao kao igrača, koji je bio prilično izravan. Svi su za vašu reprezentaciju govorili da je dobra momčad. Amerikanci bi rekli da je Hrvatska "pound for pound" bolja od Slovenije, no Hrvatska je ispala u osmini finala. Nemojte mi samo reći da je to rezultat slovenskog sustava sporta, pa njima 10 igrača igra u inozemstvu. Reprezentacija je vrlo specijalna situacija u kojoj prevladavaju ljudi i njihov duh. Kokoškov je super trener, ali ne bi bio tako uspješan da se momčad nije složila oko toga tko pije, a tko plaća. A tek onda trener radi razliku, tek onda kada u sastavu ima igrače koji su spremni onom hijerarhijski odgovornijem obrisati cipele. Momčad nije demokracija, ne mogu svi biti isto važni, no isto tako onaj broj jedan neće funkcionirati ako broj pet ne obavi svoje.
Nije htio komentirati hrvatske igre na Eurobasketu, ali je priznao da je Hrvatsku pozorno pratio.
- Gledao sam Njemačku jer radim u Njemačkoj, Italiju jer sam rođen tamo, a Hrvatsku jer bi me mama istukla da čuje da nisam gledao, ha, ha... Izvjestan problem vidio sam već u utakmici protiv Španjolske kada su svi bili sretni što su bili tako blizu favorita.
A krah u osmini finala protiv Rusije?
- Tko sam ja da sada tu nešto govorim, ja koji sam to gledao iz Njemačke, na televiziji, s pivicom u ruci...?
S obzirom da je nekoliko puta dolazio na pripreme hrvatske reprezentacije dok je Repeša bio izbornik, je li već tada možda primjetio neki problem kod naših igrača?
- Sve vam je na kraju kako se između sebe slože igrači, a ne kako ih složi trener.
Premda priznaje "još imam žuljeve od izborničkog posla" iz vremena dok je vodio Grčku, mi bismo ga rado vidjeli na čelu naše nacionalne vrste.
- Meni je i dalje to izazov, no biti izbornik ogroman je posao. No, neće vama trener pomoći jer vi prije svega morate nešto učiniti iznutra, ali i igrači između sebe.
...tek onda kada u sastavu ima igrače koji su spremni onom hijerarhijski odgovornijem obrisati cipele. Jako dobro rečeno! Ovo vrijedi i za nogomet, a i za našu političku "elitu".