Sjajno predavanje održao je u Opatiji najtrofejniji europski klupski trener Željko Obradović (61). Kao novi trener kluba (Partizan) s kojim je osvojio prvi od svojih devet naslova klupskog prvaka Europe, pričao je o nekim napadačkim opcijama, ali i o mnogočemu iz područja košarkaške.
Nama je pak jako zanimljivo bilo čuti kako je kao trener Fenerbahčea imao čak 120 uigranih napada, koju su akciju igrali Ćosić i Kićanović prije 40 godina, kako je igračima znao reći da bi im bilo bolje da se posvete školi nego košarci ili pak kako je dopuštao pametnim igračima, poput Jasikevičiusa, da mu predlažu taktička rješenja...
Tijekom svog izlaganja često se referirao na pogreške svojih igrača u utakmici s rastrčanom Cibonom za koju je kazao:
Želi Partizan u Euroligi
– Cibonu sam gledao i prošle sezone, u Čačku. Vidio sam da moj mladi kolega Vladimir Jovanović radi odlično i da će to biti vrlo ozbiljan tim. Točno se vidi njegova ruka u radu s mladom momčadi punom energije, želje, volje i agresivnosti. To bih volio imati i s ovom momčadi Partizana.
Zanimalo nas koliko su mu se svidjela trojica Ciboninih NBA potencijala – razigravač Gnjidić, krilo Prkačin i Danko Branković.
– To su momci koji zaslužuju veliku pozornost. Gledajući sa strane, uvijek je lijepo vidjeti mlade igrače na terenu i pratiti njihov napredak u nekom razdoblju, recimo od šest mjeseci. Mogu tek zamisliti kako je treneru kada se sjeti kako je to izgledalo prije pola godine. No igrači to ponekad ne shvaćaju i zaborave što ih je trener naučio.
Jesu li ti novi naraštaji sportaša razmaženiji? Postavili smo to pitanje jer je u uvodu svog predavanja kazao da on osobno nikad na utakmicu ili trening ne nosi mobitel i da, kada u autobusu vidi da igrači prčkaju po svom pametnom telefonu, odmah zna kakav će trening biti.
– Mi živimo u potpuno drukčijem vremenu od onoga kakvo je bilo kada sam ja bio igrač. To su mladi ljudi, oni imaju neke druge izazove, važne su im neke druge stvari nego što su bile nama, i ne možemo si uzeti za pravo da im onemogućimo da žive svoju mladost onako kako oni misle da bi trebalo. Generacijskog jaza uvijek će biti jer i nama su naši stari smetali kada bi nam nešto prigovarali. I mi smo mislili: “Ma što to pričaju.” No pokušavam razumjeti današnje mlade u čemu mi pomaže to što imam sina tih godina. Tolerancija s trenerske strane mora postojati, a ona i postoji ako je njima prioritet košarka.
Hoće li biti tolerancije Partizanovih navijača ne bude li trofeja, to tek treba vidjeti. Kad god bi osvojio novi trofej, od Žoca se očekivalo još više pa se pitamo hoće li se sada od njega u Beogradu očekivati čuda?
– Ne mogu pobjeći od toga i to će me stalno pratiti. Kada sam došao u klub, svi su počeli smatrati Partizan favoritom u svim natjecanjima koja će igrati, a koliko je to realno, to je neka druga priča. Razumijem sve koji tako govore, no ja sam u miru sa sobom.
Zoran Savić, novopečeni sportski direktor Partizana, kazao nam je da je, kada je čuo da Partizan želi dovesti Obradovića, pomislio da je tu netko lud. Kako se doista ostvario angažman koji je čak i neočekivaniji od toga da se, recimo, Repeša ili Spahija vrate u Cibonu?
– Partizan je za mene nešto posebno, klub koji obožavam. Osim toga, 28 godina živio sam u inozemstvu pa je nešto kvrcnulo u meni i odlučio sam vratiti se kući. Želio sam biti okružen ljudima s kojima sam se imao prilike družiti samo za vrijeme godišnjih odmora.
Uz to “druženje” idu i visoki ciljevi.
– Tko nema ambicija, taj ne treba biti u trenerskom poslu. Moja je ambicija da Partizan u sklopu ABA lige ili Eurokupa prođe u Euroligu.
Hoće li se to moći kroz ABA ligu, zasad je pomalo nejasno.
– Euroliga tu jest ostavila neku rezervu, no uvjeren sam da će momčad iz ABA lige uvijek imati mjesto u Euroligi. Štoviše, po meni bi i Zvezda i Partizan trebali igrati Euroligu što ne znači da i klubovi poput Budućnosti, Cedevita Olimpije ili Cibone ne bi trebali imati takvu ambiciju. Zapravo, najviše bih volio da bude kao nekad kada je ova regija imala najjaču ligu u Europi.
U svojih 30 trenerskih godina imao je samo dvije godine pauze, i to programirane.
– Nakon 13 godina u Panathinaikosu uzeo sam godinu pauze jer mi je trebao odmor, htio sam raditi neke stvari koje volim, a tada se moglo putovati. Ovoj pauzi je dobrim dijelom razlog bila korona. Divim se kolegama koji su radili za vrijeme korone uz pritisak čestih testiranja i neizvjesnost oko svih tih nalaza, oko toga hoćeš li imati sve igrače, hoćeš li uopće krenuti na put. Osim toga, vjerujte mi, košarka bez navijača i s navijačima različit je sport.
Prema Aci Petroviću, treniranje reprezentacije i treniranje kluba vrlo je različit posao.
– Sedam godina istodobno sam bio izbornik i trener reprezentacije, no imao sam tada energije za to. Doduše, imam je i sada, no puno se toga promijenilo. Kao izbornik dobijete 15 dana za pripreme i pitanje je što uopće za tako kratko vrijeme možete učiniti, a da ne govorim za ove kvalifikacijske prozore u kojima imate po dva-tri dana treninga prije utakmica. Kada sam ja igrao za reprezentaciju, a bilo je to 1988. na Olimpijskim igrama, mi smo na okupu bili četiri mjeseca i deset dana.
Nakon što je 2005. i debakla Srbije odstupio s mjesta izbornika srpske vrste, Obradović je imao ponuda od drugih nacionalnih saveza.
– Voditi nacionalnu vrstu stvar je ponosa i s tim se ništa ne može usporediti. No nikad se nikad nisam mogao zamisliti da sjedim na klupi druge reprezentacije i da je vodim protiv svoje zemlje. To bi mi strašno teško palo i nisam se htio dovesti u tu situaciju.
Pretpostavljamo da ga na to nagovoriti ne može ni srpski predsjednik Aleksandar Vučić koji je “amenovao” ovaj povratak u Partizan, a zacijelo i pomogao klubu u pronalaženju sponzora za jednu prilično skupu sezonu. Očito je da na ovim prostorima ne ide bez pomoći države.
– U vrijeme kada sam ja igrao, a mislim na Jugoslaviju, država je uvijek pomagala. Primjerice, mom Borcu iz Čačka pomagala je državna tvrtka Sloboda. Danas mi se čini da bi najbolje rješenje bilo da se klubovi privatiziraju, da zakon o sportu bude takav da se omogući španjolski model, odnosno da navijači, kao članovi kluba, biraju predsjednika. Tamo se biraju predsjednici klubova kao predsjednik vlade. Nešto slično imali smo i u Fenerbahčeu gdje je 28 tisuća članova kluba biralo predsjednika koji im se predstavio nekim planom i programom i koji nakon izbora ima odriješene ruke u pronalaženju novca za klub. Može se to postići i poreznim olakšicama za velike firme koje izdvajaju za kulturu, sport i znanost.
Bojan je divan čovjek
Nažalost, ništa od toga ne događa se u Hrvatskoj pa nam nekadašnji veliki klubovi Cibona i Zadar i jesu od dvije do tri kvalitativne razine u odnosu na ono što su bili. Je li mu žao kada vidi te nekadašnje divove na koljenima?
– Naravno da mi je žao jer da su oni jači, i ABA liga bila bi neusporedivo bolja.
Veliki srpski trener godinama je sa svojim Fenerom bio zaštitni znak predsezonskog zadarskog turnira euroligaša pa priznaje da mu godi mediteranski zrak.
– U Opatiji sam prvi put u životu, a prije dolaska ovamo ugođaj mi je približio moj bivši igrač i suigrač Ivo Nakić. Ovo je fenomenalan ambijent, iskoristio sam to za svoje jutarnje šetnje.
Njegov bivši igrač je i ponajbolji hrvatski košarkaš Bojan Bogdanović koji danas sve češće igra na četvorci, a kod njega u Feneru igrao je na dvojci.
– Bojan je divan čovjek i s njime imam izuzetan odnos. On treba shvatiti da ispred sebe ima još mnogo dobre košarke. Stalno sam mu govorio da mora raditi s loptom, jer kada to poboljša, bit će to viša razina njegove košarke.
Premda je u europskoj košarci stekao mitski status, Obradović nije imao NBA ponuda.
– Bilo koji dobar trener iz Europe ondje može raditi bez ikakvog problema. Pa nismo mi pali s Marsa da ne bismo znali što nas čeka i kako da se ponašamo, unatoč tome što su tamo igrači puno veće zvijezde nego u Europi. Tih ambicija nemam, no volio bih da neki trener koji je produkt europske škole košarke dobije priliku i da pokaže da može raditi. Jako dobro se vidi koji NBA treneri utječu na igru svoje momčadi, a vidi se i kad netko s njom nema dodirnih točaka.