Košarkaši Cibone osvojili su prvo mjesto na prvom Liburnia kupu i ne bi to bila udarna vijest da cibosima na opatijskom turniru nije bila predviđana borba za treće mjesto. No već pobjedom nad deseterostruko skupljim Partizanom vukovi su na sebe skrenuli pozornost koju su opravdali vrlo visokom finalnom pobjedom (80:51) nad talijanskim prvoligašem Pesarom Ace Petrovića za kojeg se mislilo da je u kvalitativnoj ravnini sa Zagrepčanima.
Bez obzira na to što se “mrtvi na kraju broje”, što ćemo konkretniju ocjenu o ovoj Ciboni moći donijeti za koji mjesec, a konačnu na kraju sezone, ovo je ipak neki dah svježine pristigle iz Tornja. A njega je, koliko i njegovi igrači, odredio i mladi srpski trener za kormilom zagrebačkog kluba Vladimir Jovanović.
Svjestan da Cibona protiv jačih od sebe, pa i onih sebi ravnih, nema što tražiti bez požrtvovne obrane i jako dobrog trčanja, Jovanović je ukomponirao družinu koja to može. No ovaj perspektivni stručnjak itekako je svjestan da su ovo samo pripremne utakmice protiv nedovoljno uigranih suparnika pa je stoga i medijima prezentirao svoju veliku želju, a to je da Cibona ne bude prvak pripremnih utakmica.
Na taj način treba gledati i na ovu lijepu vijest iz predsezone jer, kada se Obradovićev Partizan grupira i kada euroligaš Crvena zvezda “upali turbine”, nije realno da, i ovako poletna, Cibona ima izglede za sam regionalni vrh. No, uspije li Jovanović u svakoj utakmici nametnuti ovakvu obranu i ovakav intenzitet igre kakav je viđen u Opatiji, Cibona bi se mogla domoći zlatne sredine, odnosno pobjeći iz zone grčevite borbe za ostanak. A to je nešto što se smiješi dvama preostalim hrvatskim abaligašima, Zadru i Splitu, ujedno i najvećim Ciboninim konkurentima za domaće trofeje.
Bez obzira na to što je Zadar najmanje mijenjao momčad, što za sobom ima sezonu s dva osvojena trofeja, Cibona bi s ovom širinom i energijom mogla biti u prednosti. Posebice pred Splitom koji je, s trenerom debitantom (Subotić), još uvijek u rekonstrukciji i podalje od konsolidacije.
Ono što je ovog časa Cibonina dragocjenost jesu njezina mladost, možda će samo Mega biti mlađa, a posebice tri mlada igrača (Prkačin, Gnjidić, Branković) koji predstavljaju kapital u bujanju za koji se nadamo da će ga klub što kasnije unovčiti jer su važni i za povratak navijača u Draženov dom. Bez obzira na to u kakvim se financijskim poteškoćama nalazili, u Ciboni sada moraju ustrajati u tome da ovu momčad sačuvaju do kraja sezone, a ne da grizu već na prvi mamac. Kao što se umalo dogodilo po pitanju vrlo talentiranog razigravača Lovre Gnjidića. A on je, zbog nečije krive procjene, umalo završio u Mornaru s kojim se pregovarati počelo još u prosincu. Srećom, dečko na kraju ipak nije otišao u Bar premda je na koncu ponuda bila udvostručena, no to su još uvijek bili novci manji od onih koje bi Cibona na Gnjidiću mogla zaraditi bude li dovoljno trgovačkog strpljenja i malo sreće.
Da Gnjidić ostane u Ciboni, pripomogao je i Mirko Novosel, arhitekt dvaju naslova prvaka Europe tog kluba. Naime, on je, čuvši za priče o tome da bi Gnjidić mogao završiti u crnogorskom prvoligašu, u javnom prostoru zaprijetio svojim odlaskom rekavši potpisanom novinaru: “Ako oni sada prodaju tako talentiranog igrača, onda moje prisustvo u klubu nema nikakvog smisla.” A Novosela je na to da postane počasnim predsjednikom animirao predsjednik kluba prim. dr. med. Mladen Bušić, inače ravnatelj Kliničke bolnice Sveti Duh, pa bi Gnjidićev odlazak bio udarac i njemu od vlastitog menadžmenta.
A dijelom baš i tim manevrom, vraćanjem legende Novosela u klub koji je stvarao, Bušić je odbio prvi opozicijski nalet skupine istinskih zaljubljenika u Cibonu, jer se novoj gradskoj vlasti, koja baš i nije najbolje upućena u stvarno stanje stvari, predstavio uključivim.
Ako je istina da su tri novopridošla sponzora (Franck, Badel, Kraš) uistinu pokrila ona tri milijuna kuna, bez koliko je Cibona ostala iz tvrtki u gradskom vlasništvu po nalogu prethodnog gradonačelnika, idealan scenarij bio bi kada bi se generalni menadžer kluba Domagoj Čavlović suzdržao od prodaje spomenute trojice bisera sve do časa njihova odlaska u neki od NBA klubova koji mogu platiti odštetu od 800.000 dolara.
Dakako, ako je tako ugovoreno, ta otkupnina može biti i veća kao što je, primjerice, u slučaju Nurkićeva odlaska iz Cedevite na koncu iznosila 1,3 milijuna američkih dolara.
polako.. i prijašnjih godina su se dobivale tekme koje u kojima nisu imali šta izgubiti....sačekajmo ligu...