Hrvatski nogometni izbornik Zlatko Dalić, u emisiji Sport nedjeljom urednika i voditelja Ante Breke, osvrnuo se na kalendarsku godinu na zalasku...
- Bila je to teška i turbulentna godina, svi možemo biti zadovoljni onim što je reprezentacija prikazala - počeo je Dalić.
Nedavno je produljio ugovor...
- Nisam se mislio dugo baviti trenerskim poslom dulje vrijeme, jer je to stresan posao. Htio sam voditi neki veliki klub, no sada je najvažnija reprezentacija... Imao sam ponude nakon što smo bili drugi na svijetu, mogao sam zaraditi puno novca. No, tko će meni platiti sve te utakmice reprezentacije, doček milijun ljudi, Osijek, Split, Rijeka... Imao sam dilema, nakon negativnih ocjena iza Eura.
No, moja prava slika su navijači koji prate reprezentaciju, plaćaju putovanja, dolaze na utakmice unatoč koroni... I na kraju nas isprate ovacijama, to je meni mjerilo. Nije mi mjerilo kada netko zločesto komentira ili govori. Uvijek treba vjerovati u sebe i ostati skroman i ponizan, to je moja poruka mladim ljudima - kazao je Dalić.
Pojasnio je suze nakon utakmice s Rusijom u Splitu?
- Emocije su me nadvladale. Nisam se mogao kontrolirati. Kod nas u društvu malo tko kaže 'pogriješio sam' i nitko ne odgovara. Uvijek kažem kada je moja odgovornost. Nisam odgovarao ni na kakve napade, puno puta neargumentirane i zločeste, povezane s nekim interesima...
Mislite li da ima onih koji se vesele nesupjehu reprezentacije?
- Ogromna većina navija za Hrvatsku. Samo što mi nismo po internetu i forumima. Oni nisu imali pripremljene tekstove i gurali ih u javnost. Oni mi nisu bitni...
Tko su oni?
- To su ljudi kojima nikada nije dobro i stalno kritiziraju... To je manjina, neka se vesele. Zanemarujem to. Najveća stvar je - ignorirati.
Kako se nosi s pritiskom?
- Kod nas je pritisak uvijek. Dobar je ako je pozitivan. Najčešće je vođemn nekin drugim stvarima. Prije to nisam mogao. No, nastojim ga zanemariti...
Na koga se oslanja kada mu je najteže?
- Za sve što sam napravio u životu i karijeri, zaslužna je moja obitelj i dragi Bog. Kada mi je najteže, zatvaram se u sebe...
Koliko mu se promijenio život na izborničkoj funkciji?
- Već od Rusije, puno se toga promijenilo. No, godi mi podrška, lijepe riječi i povjerenje ljudi.
Ima li sada više ili manje prijatelja?
- Moji prijatelji su ostali isti, pijem kavu gdje sam to radio i prije. Pokušavam pomoći svakome.
Traže li vas usluge?
- Nema toga. No, veselim se ako mogu pomoći.
Ima li pritisaka menadžera?
- Ne mogu o tome govoriti, nemam nikakvih iskustava, ni loših ni dobrih. Ja radim po svome, ja sam menadžer, ne ulazim u kombinacije ni pritiske. Ne pogodim uvijek, pogriješim, no radim po svojoj savjesti. Pogini u svojoj ideji ali mirno spavaj...
Pričao je i o uvjetima u sportu.
- Nitko to ne podržava niti prati, a svi se kite odličjima... Hrvatska nema kamp, niti pravi teren. Žalosno je to i teško shvatiti. Stalno pričam, a od toga nema ništa. Skupimo 30 tisuća ljudi, svi pokisnu, a opet navijaju, pa kako to nitko ne može prepoznati. Ne mogu trošiti energiju na to. Valjda će biti bolje.
Politika da ili ne u sportu?
- Nije to tema za mene. Ne znam...
Koji mu je najstresniji trenutak u karijeri?
- Dvije najsvježije su utakmica protiv Škotske u Glasgowu koja je odlučivala o prolasku skupine. Da nismo prošli, dao bih ostavku. I ova zadnja protiv Rusije.
I Zlate je griješil, ali je unatoč svemu pozitivan lik