Oko nas stotine njegovih uspomena, fotografija na kojima su brojni mrtvaci. Baš taj izraz upotrijebio je dok mi je pričao o značaju svakog prizora. Ugođaj prave kazališne scene, gotovo polumrak na koji sam se morao priviknuti, čak mi je i odgovarao. A Zlatko Vitez sugovornik s kojim je bilo lako razglabati. Potužio mi se na četiri operacije srca, šok sobe i dugotrajni oporavak u bolnici. No, kada smo krenuli u životnom smjeru, pokazao je sjajnu energiju...
Četrdeset godina je prošlo od Dinamovog naslova prvaka Jugoslavije, je li danas emocija drugačija?
- Pa je, puno je vremena prošlo, a danas imamo svoju državu. Ja sam tako odgajan, još dok sam bio dijete, otac me zarazio Dinamom. Za nas to nikada nije bio samo nogometni klub. Prije bih znao u šali kazati da sam Dinamovac po nacionalnosti. Mislio sam da je to više nego biti Hrvat. Jer, Hrvati su bili i Hajdukovci, neki su navijali i za Zvezdu i Partizan...
A Vitezov poseban odnos s Dinamom traje od 1968. godine.
- Još od doba kada sam upisao Akademiju za kazalište. Stalno sam išao na Dinamove utakmice. Zapravo, sjećam se da sam kao gimnazijalac iz Varaždina bio na dočeku momčadi koja je osvojila Kup velesajamskih gradova 1967. godine. Bio je to veličanstven doček na Trgu Republike, odnosno na današnjem Trgu bana Jelačića. Čak sam imao sreću zaigrati za tu momčad kao veteran. Pokojni Slaven Zambata pozvao je mene i Radu Šerbedžiju, čak sam zabio i tri pogotka. No, 1982. godina bila je posebna. Iako, tri godine ranije, prvenstvo nam je ukradeno. Dinamu se nije dopustilo da bude prvak. Iako, bilo je pokušaja da se na sve načine spriječi Dinamov trijumf, poput one utakmice u Skoplju. Dogovoreno je bilo da utakmica bude prekinuta. To je prije utakmice priznao i naš igrač Ringov, kazao je da su dobili novac od nekih klubova. Ćiro Blažević to je znao... Bila je to neviđena euforija, kada se istok zaplavio od šalova i zastava. Pa čak bih se usudio kazati da je to bilo nešto slično onome što danas ima Hajduk kada govorimo o navijačima.
Kada razmišljate o tom dobu, patriotizam je zajednički nazivnik, da ne kažem nacionalizam?
- Sve što je tada bilo patriotski, bilo je i nacionalistički. Tada se to tako krstilo. Kada je Dinamo osvajao prvenstvo, ja sam u predstavi Diogeneš stavio Dinamovu kapu s hrvatskim grbom. Publika je zastala, a nakon toga je pet minuta pljeskala. Nije to bio pljesak meni, ni Dinamu, već Hrvatskoj. Bilo je to buđenje zaspalog zanosa koji je ugušen 1971. godine. Glavni organizator premijere bio je doktor Ivan Šimek koji je drugi dan, zbog te moje geste bio pozvan na informativni razgovor u SUP. Uostalom, o tome piše u svojoj knjizi Zaboravljena istina. Očito su se plašili da bi ta energija oko Dinama mogla biti okidač, odnosno dovesti do većeg nezadovoljstva naroda. Na zadnjoj utakmici tog prvenstva 1982. protiv Budućnosti, na svakih 50 metara na zelenom valu bila je milicija u punoj spremi i s dugim cijevima. Vatrogasna kola bila su na Trgu bana Jelačića ali i ispred katedrale gdje su navijači skandirali: 'Plavi Bože...' Dakle, očito su vladajuće strukture strahovale što će se dogoditi kada Dinamo osvoji naslov.
Kako se u glumačkim krugovima pričalo o ovim stvarima?
- Moram vam kazati da u dramskom kazalištu Gavella i nije bilo previše Dinamovaca. Bilo je dosta Srba, ali i Dalmatinaca koji su navijali za Hajduk. Neki nisu bili ni zainteresirani za nogomet. Nakon te moje kape počinje prijateljstvo s Ćirom Blaževićem... - sjeća se Vitez.
Je li ljubav prema Dinamu bila motivirana nogometnom strašću ili načinom na koji ste shvaćali ideju hrvatskog nacionalnog identiteta?
- To je bilo neodvojivo. To nema veze s današnjim vremenom. Jedino se takav nacionalni naboj osjetio na utakmici Dinama i Partizana 1997. godine. I nikada više. Pa Dinamo se bori za prvo mjesto i koliko ima navijača na tribinama!? Osim BBB-a koji dolaze redovito, Dinamo danas nema svoju publiku...
A zašto je nema?
- Niz je okolnosti. Danas imamo svoju državu. Nekoć je Osječanima i Varaždincima prvi klub bio Dinamo, a da ne govorimo o Karlovcu, Sisku, Petrinji, Šibeniku... A da ne govorim o Hercegovcima, koji su navijali za Dinamo. Danas publika dolazi na međunarodne utakmice.
Kako su o Dinamu razmišljali intelektualci onog doba, poput, primjerice, Vlade Gotovca s kojim ste se družili?
- Nisam se s njim družio, mi smo bili obitelj. Vladu Gotovca upoznao sam kada se vratio iz, kako je sam kazao, logora Stara Gradiška, 13. siječnja 1976. godine. Nazvala me njegova supruga Vlasta i pozvala na druženje s Vladom i uskim krugom prijatelja. Tamo je bio Tripalo, Savka, general Šibl, slikar Frano Šimunović, naša velika kiparica Ksenija Kantoci, Ante Stamać, obitelj Vlade Krpana... Te večeri upoznao sam Franju Tuđmana i njegovu suprugu Ankicu. Na kraju smo ostali Stamać, Krpan, Vlado i ja. Sjećam se, Krpan je te večeri prekrasno svirao Chopina. Vlado je održao fantastičan govor o umjetnosti. Od tada datira moje prijateljstvo s Gotovcem koji me smatrao svojim sinom. Osjećao sam se dijelom njegove obitelji. On nije bio previše zainteresiran za nogomet i ovaj koncept. On je bio filozof, mislilac i sve mu je to bilo malo prizemno. Nije to bilo u njegovoj sferi, za razliku od Tuđmana ili generala Šibla koji je bio sjajan predsjednik Dinama. Tuđman se poistovjećivao s uspjesima i porazima kluba. "Ne može Dinamo tako loše igrati da ga Tuđman ne bi branio", kazao mi je Šibl jednom zgodom. Tuđman je bio fanatik i on je inzistirao da budem predsjednik skupštine tadašnje Croatije. Morali smo biti na svakoj Dinamovoj utakmici.
Kada smo već kod toga, kako je Tuđman proživljavao taj sukob s navijačima koji su tražili ime Dinamo, a on je inzistirao na Croatiji?
- Vidim da se sada o tome priča da je Zajec uvijek bio za Dinamo, što nije točno. Nakon moje premijere Ordena 1990. godine, Tuđman me pitao: 'Kamo sada idete?' Rekao sam mu da idem u Karaku. 'A gdje je to'- upitao me. Kazao sam mu da vozi za Renaultom 4 moje supruge. Ankica se zgrozila jer je WC užasno smrdio. Došli smo u praznu Karaku, s njim je došao i gradonačelnik Boris Buzančić i pjesnik Milivoj Slaviček. Zajeca su micali iz kluba, danas pričaju da sam ga ja nazvao da se dogovorimo o promjeni kluba, to nije točno. Nazvao sam ga i kazao mu da dođe u Karaku, odgovorio mi je: 'Već sam u krevetu, ne osjećam se dobro...' Rekao sam mu da je tu i Tuđman i da bi bilo dobro da dođe. I došao je. Nije bila tema promjena Dinamova imena. Htio sam da Zeko ostane sportski direktor kluba, a njega su micali. Ona ekipa Mladena Vedriša, na kraju su uspjeli. To je bilo u nedjelju, a Tomislav Židak s njim je napravio razgovor u utorak. Pokazat ću vam razgovor, da ne bi bilo da izmišljam ja, a zapravo izmišljaju oni. U tom intervjuu Zajec se složio ako se mijenja ime da se onda ide na Croatiju. Nažalost, mene i Zajeca nisu slušali, već su išli na opciju HAŠK Građanski. To je bilo potpuno deplasirano. Ta tema došla je na red 1993. godine, puno prekasno, nakon što se uz to ime vezala privatizacija koja nije dobro sjela navijačima. I onda je nastao opći bunt, ali ta ideja povratka imena Dinamo nije bila ona čista i iskonska ljubav. Tu je, prije svega bilo politike, a onda sve drugo. Jer, mlade ljude najlakše je indoktrinirati. Tuđmana sam 1. kolovoza 1992. godine, dan nakon Dinamove prijateljske utakmice s Milanom, namjerno isprovocirao i kazao: 'Jeste li vidjeli kako je Dinamo jučer dobro igrao protiv Milana?' Nije igrao Dinamo već HAŠK Građanski, on se malo zacrvenio i nije mu bilo pravo...
Stvarno ste se mogli tako postaviti pred najvećim autoritetom tog doba?
- Ja sam mogao, a drugi su mu se uglavnom uvlačili u gu..cu. Bilo je to pred Manolićem, Valentićem, Vrdoljakom... Svi su pozelenili. Rekao sam da nikada neću izgovoriti ime HAŠK Građanski. 'Pa što se niste već dogovorili sa mnom i sa Zajecom da se ide na ime Croatia - pitao sam ga tada. I onda je on kazao Valentiću: 'Nikica, idi po Vedriša i ovaj tjedan mijenjamo ime u Croatiju...' To je na tapet došlo tek 1993. godine, puno prekasno. Zašto sam bio za Croatiju? Pa mi bismo igrali u jugoslavenskoj ligi sa Zvezdom i Partizanom. Tuđmanu su nametali to ustaštvo, a on u svojoj knjizi piše: Nemojmo zaboraviti da su prvi ljudi antifašističkog pokreta u Jugoslaviji bili četvorica Hrvata, Tito, Hebrang, Ivan Ribar i Bakarić...' A stalno nam nameću da je hrvatski narod ustašoidan, da je vlast ista takva, zašto se onda ne razgovara argumentirano!? HAŠK i Građanski nema veze jedno s drugim. A Croatia je postojala 1906. godine, to nitko ne zna, klub koji je imao nacionalni predznak u Austrougarskoj monarhiji. U Zagrebu je između dva rata bio i židovski klub Maccabi.
Ne kažem da nije zanimljivo, ali otišli smo malo preteškim smjerom. Pričajmo malo o društvenom značaju koji su imali nogometaši tih kultnih generacija.
- Oni su bili ikone grada. Sjećam se šezdesetih godina u kojima su igrali Škorić, Belin, Braun, Perušić, Lamza, Jerković, Lipušinović, Cvitković... Da te netko probudi u pola noći, znao si taj sastav. Danas ne znam uopće tko igra u Dinamu. Taj osjećaj pripadnosti više nema veze ni sa čim. Nakon svakog Dinamova poraza sam plakao, imao sam traume. Baš kao i ostali klinci, a svi smo obožavali Dražana Jerkovića. Imao sam čast raditi s njim jer sam krajem osamdesetih bio u upravi NK Zagreba.
A Zagreb danas?
- To je katastrofa, tog kluba više nema. Bio je to drugi klub glavnog grada. Išao sam na njihove utakmice, s Partizanom, Zvezdom, Hajdukom... Zvezdi su znali dati po tri komada. Rade Šerbedžija i ja smo 1985.-1986. godine igrali za veterane NK Zagreba...
Zašto visoka politika nije zaustavila da Zagreb bude uništen?
- Ne mogu to kazati. Pune 22 godine nisam bio na stadionu, iz nogometa sam otišao kada je Dinamo doveo Osvalda Ardilesa.
Ali i dalje pratite nogomet?
- Naravno, volim gledati Ligu prvaka i Dinamo koji će i ove godine biti prvak. Samo, nažalost, trenirali su ga pomoćni treneri. Hajduk i Osijek imaju trenere, a Dinamo ga nema. Bez pravog trenera ne možete pretendirati na visoke dosege. A pravi trener košta, ne znam zašto su škrti po tom pitanju. Ćiro Blažević je izuzetak, on se rađa jednom u sto godina...
Kada ste već spomenuli, jeste li u svom životu sreli nekog s takvom emocionalnom i socijalnom inteligencijom kakvu ima Ćiro?
- On ima veliko gastarbajtersko iskustvo iz Švicarske. Tamo je prodan kao 'mačak u vreći' jer je bio teško ozlijeđen. Pričao mi je kako su mu dali - metlu u ruke. To je kapitalizam. Jedno vrijeme se, preko svojih bosanskih jarana, zaposlio u tvornici satova. Da bi uopće mogao preživjeti i uzdržavati obitelj. Kasnije je do izražaja došao njegov šarm i talent za medije. Sretan sam ako sam mu nešto i pomogao oko toga koju bi literaturu trebao čitati, predstave pogledati. Uvijek nas je vezao Dinamo i duboka emocionalna priča...
A tko je po vašim mjerilima najkompletnija osoba iz te 1982. godine?
- Teško je izdvojiti. Danas svi pričaju o Zajecu kao Ćirinoj desnoj ruci. No, bilo je još sjajnih igrača, prije svih Marko Mlinarić. On je bio nogometni genijalac. Njegovi potezi bili su izvan nogometnih rezona. Često su ga uspoređivali s Maradonom. Bili su i ostali sjajni: Kranjčar, Cerin, Deverić, Bručić, Mustedanagić, Hadžić, Bošnjak, Bračun, Cvetković, Vlak...
Neke druge generacije?
- Jako sam volio Jerkovića, Belina, Zambatu, Ramljaka, mog Varaždinca Rudija Cveka koji je imao nesreću s ozljedama. Stjepan Lamza bio je genijalan igrač, Čarli Braun, Rora, Gucmirtl, Brnčić... Ima ih jako puno. Oni su bili i legende grada Zagreba.
Jesu li popularniji bili glumci ili nogometaši?
- Čini mi se podjednako. Tadašnji nogometaši bili su kompletniji i to se ne može uspoređivati s ovim današnjim. Kada bi se pojavili na špici, nastao bi urnebes...
A nisu ljude fascinirali svojim bankovnim računima ili skupim automobilima...
- Naravno, imali su karizmu i karakter. A na Dinamove utakmice tog doba dolazila je intelektualna elita. Hrvoje Hitrec, Zvonimir Milčec, Ivan Kušan, Ante Peterlić, Branko Supek, Miško Polanec, Ante Stamać... Mi smo bili na istoku, a ne na zapadu. Bilo je to prije pojave BBB-a koji se javljaju 1986. godine.
Igrali ste nogomet?
- Dvaput sam s Radom Šerbedžijom bio veteranski prvak. Ja sam bio branič, a Rade je bio odličan napadač, znao je zabiti pogodak.
Naravno, razgovor nisam mogao završiti bez Miroslava Krleže. Najveći hrvatski književnik obilježio je Vitezov život. Krleža nam pruža savršeno preciznu dijagnozu današnjice, iako su neka njegova najznačajnija djela stvarana prije stotinu godina. A kao da se gotovo ništa nije promijenilo na ovim našim prostorima ni nakon čitavog stoljeća!? Krleža otvara um, no sigurno vas može 'dovesti u probleme' ako se samo osvrnete oko sebe...
- Teško mi je govoriti o Krleži kojim sam se cijeli život bavio kao glumac, redatelj, dramaturg... Zadnja predstava koju sam lani radio: 'Europa za nas ima štrik...' iz Balada Petrice Kerempuha, dobila je nagradu hrvatskog glumišta za posebne zasluge. Vladimir Majakovski je jednom kazao: 'Od partije ja ne dijelim sebe...' A ja od Krleže ne dijelim sebe, jer mislim da smo on i ja jedno, isto. Kažu mi da sam Krležijanac i samim tim nekritičan. Utvaram si da sam i više od toga - Krležin duh - smije se Vitez i nastavlja:
- Krleža nije bio samo ljevičar, on je bio filozof, odnosno mislilac. Njegovi oponenti zvali su ga 'salonskim komunistom' ali u svakom u svakom njegovom djelu prepoznajete ljudski humanizam. Fantastične su njegove antiratne poruke, od Hrvatskog boga Marsa, pa preko Na rubu pameti... Posebno sam uvijek bio zaljubljen u njegov roman Povratak Filipa Latinovića.
Sarkastično je pisao o ideji nacije i mitologijama na ovim prostorima, srpskim i hrvatskim...
- To je ono što mu Hrvati zamjeraju, ali oni slabijeg obrazovanja jednostavno ga nisu razumjeli. Posebice klerici. On je pisao protiv pojava u crkvi, ali ne piše protiv vjere. To ljudi miješaju. Pa ne znači da ako napadneš nekog popa, da si protiv crkve, kakve su to gluposti. On je kritizirao dnevnu politiku crkve. U svim njegovim komadima stalno se provlači problem odnosa društva prema crkvi i crkve prema društvu. Njegov veliki prijatelj bio je monsinjor Ivan Golub. Krleža šezdesetih godina, u razgovorima s Enesom Čengićem, govori: 'Konačno se na Kaptolu pojavio jedan pametan čovjek...' Misleći na Goluba. Prijateljevali su cijeli život. Kad god je Golub došao do Krleže, ovaj je bio sretan. Zašto? Jer je Golub doktorsku radnju imao na temu Juraja Križanića. A Križanić je bio trajna Krležina opsesija, čak je započeo dramu o njemu, koja se kasnije pretvorila u dramu Areteja, njegovu zadnju dramu iz 1956. godine. Golub mi je pričao svoj zadnji susret s Krležom. 'Bio je jako slab, gotovo skelet, imao je velike uši, a mozak mu je radio briljantno...'
Pričali su i o Križaniću, a Krleži je bilo žao što nije kao mlađi išao u Tobolsk, gdje je Križanić bio 15 godina u sibirskom zatočeništvu... Vitez se također prisjeća:
- Golub je upitao Krležu želi li posljednju ispovijed, a ovaj mu je, blago se nasmijavši kazao: ' Tu predstavu od mene ne bute gledali...'
Mi kao narod ne zaslužujemo takvog velikana?
- Kakav bismo mi narod bili da nismo imali Miroslava Krležu? Tu rečenicu mnogi su mi zamjerili...
Ili da je pisao na engleskom jeziku?
- Zaboravljamo da je on svojim Baladama, Hrvatskim bogom Marsom oživio kajkavsko riječ. 'Reč je materina od vsakoga đemanta preštimanejša, piše u svom čuvenom referatu o ljubavi prema kajkavskom jeziku. Odnosno: 'Riječ je materinja od svakog dijamanta još jača...'
>>> Okupili smo članove legendarne Dinamove generacije iz 1982.
Svašta koji panj....