Kakva je to bila drama za hrvatske navijače s epohalnim ishodom? Na polovici olimpijskog finala dvojaca bez kormilara mnogi su braću Sinković već vidjeli u mirovini. A ni oni sami nisu vjerovali da je s četvrtog mjesta moguće osvojiti zlato. No, boriti se nisu prestali jer šampioni ne prepuštaju prijestolje bez borbe.
A upravo takav stav donio im je čudesan preokret kojeg, neposredno nakon utrke, ni sami nisu bili posve svjesni.
– Mi na 1000 metara nismo znali gdje smo i da nam je netko u tim trenucima rekao da ćemo osvojiti zlato, mislio bih da se netko poigrava s nama, da je to nemoguće i da nas netko zeza – bio je prvi Valentov dojam, a na istom valu bio je i brat mu Martin:
– Ne mogu reći da smo na početku utrke nešto krivo radili. Za Rumunje smo znali da će otići naprijed, a Britanci su bili dužinu i pol ispred nas i pomislio sam da nema izgleda da ih stignemo. No, rekao sam sebi, idemo veslati svoju utrku i osvojiti barem broncu, bilo bi lijepo osvojiti medalju na četirima Igrama zaredom. Na kraju smo prešli Švicarce, vidjeli da su puknuli Rumunji i onda rekoh: "Idemo zadržati ovo drugo mjesto." I onda vidim da stižemo Britance, a ja sam osjećao da sam bez snage. Toliko me stisnula mliječna kiselina da sam mislio da neću moći doći do cilja. A na kraju vidim da smo prvi i nahrupile su emocije.
FOTO: Besmrtna braća
To je bilo nemoguće stići
Na tisuću metara braća su zaostajala dvije i pol sekunde na što će Valent:
– To je preko dužine čamca. To je nemoguće za stići. U deset utrka jednu bismo stigli.
Priznao je pak Martin sljedeće:
– Da budem iskren, imali smo i sreće ovaj put. Ali sreća prati hrabre. Stisnuli smo ih i Britanci su puknuli u finišu.
Osim finiša, najveća vrijednost njihove izvedbe bila je ta što su ostali smireni čak i kada su bili četvrti, o čemu Martin zbori:
– Ako kreneš za nekim, ako te uvuče u svoju utrku, nije dobro. Najbolje je veslati svoju utrku. U veslanju ako odradiš svoju utrku, ako ne gledaš druge, sigurno ćeš biti najbrži što je moguće. Naravno da to uvijek nije moguće no i dalje smo vjerovali. Htjeli smo dati najbolje od sebe, a ako je netko brži, mi ćemo mu čestitati. A na pola utrke sam stvarno pomislio da nema izgleda da mi ikoga preteknemo.
Priznao je pak Valent sljedeće:
– Nismo se sasvim oporavili od polufinala. Osim toga, znali smo da Britance možemo dobiti jedino u finišu, a ne kroz sredinu utrke jer su tu moćni. Ovo je daleko od naše najbolje utrke i prvih 1000 metara ništa nije išlo po planu.
Martine, koliko je teško bilo ostati miran, ne paničariti?
– Tu nam je pomoglo iskustvo. I vjera u sebe. Da smo mlađi, od strasti bismo krenuli u neki prodor.
– Ja bih čak rekao da nam je najviše iskustvo pomogao da ne uđemo u neke negativne misli. Da novinari na pola utrke mogu postaviti pitanje možemo li do zlata, ja bih rekao da ne možemo – prisnažio je Valent.
Nisu zaboravili dečki pohvaliti svoje trenere pa je Valent naglasio:
– Moramo spomenuti trenera Bralića koji nas je uveo u formu te Marka Banovića koji nam je u drugom dijelu sezone pomogao s nekim tehničkim detaljima. Iza nas je cijeli tim, ovo ne bismo mogli sami. Imamo veliku podršku, ljudi su nas hrabrili.
Valent misli da je razlika nastala u sljedećem:
– Dosad smo dolazili na velika natjecanja kao favoriti i to je svima bilo normalno. Sada nismo došli kao favoriti pa smo ljude ugodno iznenadili pobjedama u kvalifikacijama, a s ovim posebno. Iznenadili smo ljude. Ljepše je dobiti utrku kada vodiš cijelim njezinim tijekom, no ovako je puno slađe pobijediti.
Je li ovo najdraža, najslađa, pobjeda Sinkovića?
– Teško je usporediti s onom iz Rija jer ondje smo osvojili prvo zlato. Ovaj put smo najviše iznenadili i sebe i druge. Na 700 metara do cilja u Riju nisam mislio da ćemo pobijediti, no znali smo da vrijedimo jer smo cijelu sezonu pobjeđivali. Ovdje smo došli kao autsajderi.
Ostali smo pozitivni
Kada gledaju sve svoje velike pobjede i omjer tjelesnog i mentalnog, je li ovo pobjeda s najviše mentalnog?
– Da, u ovakvoj situaciji. No mentalno je bilo i ono u Tokiju kada smo dominantno slavili znajući da je sve osim zlata podbačaj jer, zapravo, vrijedimo zlata. Ovaj put se cijelu sezonu izvlačimo iz blata, no ostali smo pozitivni kada je nenormalno bilo biti pozitivan – ispričao je Valent, a pozitiva je bila i Martinova tema:
– Ni u jednom trenutku nismo rekli gotovo je, nego smo vjerovali i uvijek smo gledali pozitivno. Nikad nismo djelovali pokislo. Nakon Prvenstva Europe u Vareseu, gdje smo bili četvrti, znali što trebamo napraviti da budemo bolji. Bio sam ljut na sebe znajući da smo mogli bolje odveslati. Ali ni u jednom trenutku nismo pali u depresiju.
– Već na prvi sljedeći trening došli smo sa žarom, idemo biti bolji – dodao je Valent.
Kako će trostruki olimpijski pobjednici nagraditi?
– Proslavit ćemo Valentov rođendan.
Jesu li ikad osvojili nešto na rođendan?
– Ne. Uvijek mi je tu blizu, nikad na taj dan. U Riju mi je bio dan prije. Prije dvije godine kada smo vidjeli raspored i da je finale 2. kolovoza, rekli smo idemo se vratiti u dvojac bez.
Što sada slijedi, možda nova promjena i povratak u dvojac na pariće? Odgovara Valent:
– Sigurno ćemo nastaviti, boli me briga u kakvom čamcu. Dobro ćemo se odmoriti. Kao nikad u životu. Doduše, u planu i programu koji nam je Bralić dao za Pariz piše da dan nakon finala trebamo odveslati osam kilometara ujutro i osam popodne. Mislim da ćemo ga ovaj put odbiti.
Martin je pak jako želio kazati još i ovo:
– Amerikanci nam nisu davali izglede ni za jedno zlato, a nije prošlo ni pola Igara, a mi ih već imamo dvije. A bit će ih još.
To mogu samo i jedino Hrvati.