Ove nedjeljne beogradske večeri Hrvatska je dobila tek četvrtog prvaka Europe u amaterskom boksu, a Slavonski Brod dobio je prvog prvaka Europe u pojedinačnim olimpijskim sportovima. Tu je čast svom rodnom gradu priuštio 22-godišnji boksač Gabrijel Veočić, osvajač poluteškaškog zlata na Prvenstvu Europe održanom u glavnom srpskom gradu.
– Ponosan sam što me se spominje u istoj rečenici kao što su trojica bivših europskih prvaka Parlov, Beneš i Hrgović. Isto sam tako ponosan i na činjenicu da sam prvi prvak Europe iz Broda i da sam to postigao iz ovdašnjeg kluba, dakle kao kompletan brodski proizvod.
VIDEO Željko Mavrović privatni je trener automobilističkog asa Martina Kodrića
Slavonski Brod daje mu premalo
A za taj proizvod itekako je zaslužan njegov otac, i trener, Pero Veočić, nekad i sam vrlo dobar boksač, hrvatski reprezentativac.
– Otac i ja dobro se slažemo. Cijeli moj život radimo zajedno, imamo povjerenje jedan u drugoga, puno pričamo ako se pojave neki nedostaci.
Kod izbora sporta očito je presudilo što je otac bio boksač.
– Kao školarac trenirao sam ja i odbojku i nogomet, no bio sam hiperaktivan pa je otac odlučio tu moju silnu energiju usmjeriti u boks. Uostalom, ja sam odmalena s njim odlazio na trening i udarao u vreću.
Čini se da je i u ovom slučaju relacija otac (trener) – sin (sportaš) dobitna formula, baš kao i u slučaju obitelji Kostelić i Vlašić, što nam je potvrdio i tata Pero:
– Naš odnos jako dobro funkcionira. Slažemo se, a Gabrijel me poštuje i kao oca i kao trenera.
Postoji li razgraničenje na kojem Pero Veočić prestaje biti otac?
– Čim uđemo u dvoranu, više nisam otac. Mora me slušati. Čim ga pogledam, znam sve. Već kad se probudi znam na koju je nogu ustao pa prema tome i prilagođavam rad za taj dan. Prednost tog odnosa jest i ta što možemo trenirati kad god obojica uhvatimo vremena.
Malo nas je začudila informacija da gradske brodske vlasti svom europskom prvaku nisu upriličile nikakav doček. Barem ne dan nakon velikog uspjeha. A Gabrijel i Pero stigli su u rodni grad već u noći s nedjelje na ponedjeljak.
– Stipendiju HOO-a primamo uredno, a Grad Slavonski Brod za olimpijsku nam je godinu ulaganje u svog najboljeg sportaša povisio za 500 eura, s 5000 na 5500 eura godišnje i s tim nismo zadovoljni. S druge strane, Grad Osijek je Luku Pratljačića samo za naslov hrvatskog prvaka nagradio s 3000 eura.
Sva sreća, boksači amateri sada imaju priliku ponešto zaraditi na velikim natjecanjima, ali samo oni najbolji, pa je tako Gabrijel za svoje europsko zlato dobio i 15 tisuća američkih dolara, za koju nam je stimulaciju rekao:
– Ovo je prvi veći iznos koji sam zaradio boksajući na velikim natjecanjima. Sve ostalo dosad bilo je za preživljavanje. Ovo je napokon nagrađivanje mog uspjeha. A to je i intencija Svjetskog boksačkog saveza, da i ubuduće nagrađuje svoje najuspješnije borce kako bi ih što duže zadržao u olimpijskom sportu, u koji se neki čak i vraćaju kada vide da se dijele novčane nagrade.
Prava je zarada, dakako, u profesionalnom boksu, ali samo za one s vrha, koji rade velike mečeve. Razmišlja li stoga i Gabrijel o odlasku u profiće?
– S obzirom na to da su mi tek 22 godine, mene zanima i sljedeći olimpijski ciklus, ali razmišljam ja i o profesionalnom boksu, jer je danas, do određenog broja profesionalnih mečeva, dopušteno nastupati u obje konkurencije. Dakako, nećemo se ni u što zalijetati, vidjet ćemo kakav će biti rezultat na Olimpijskim igrama i kakve će, sukladno tome, biti ponude.
A nakon naslova europskog prvaka do 22 godine, pa najnovijeg seniorskog zlata, Gabrijelov je sljedeći sportski cilj medalja na Svjetskom prvenstvu i olimpijska medalja.
– Olimpijska medalja moj je sljedeći veliki san. To mi je san odmalena. Počeo sam ostvarivati snove, nadam se da će se to i nastaviti.
S obzirom na to da je do početka Olimpijskih igara manje od tri mjeseca, trener (i otac) Pero razmišlja isplati li im se ići na Kubu.
– To jesmo planirali, no moramo o tome dobro razmisliti jer je to skupa investicija. Imali smo dobre sparinge u talijanskom Assisiju, ali i u Solinu u kampu profesionalca Luke Plantića. A išli smo i u Beograd. Sve je to zajedno kao jedan odlazak na Kubu, pri čemu se treba najprije prilagođavati na temperaturnu i vremensku razliku, kako pri dolasku tako i pri povratku.
Tijekom beogradskih nastupa, a naročito u finalu Europskog prvenstva, Gabrijel je imao i svoje navijače.
– Na finale sa Simićem došlo je dosta Brođana. Došli su ljudi iz kluba, ali i članovi obitelji. Bili su tu i braća Mihael i Mateo, tetka Vedrana, dok je mama Darija ostala kod kuće, jer su joj istekle i putovnica i osobna. Nekako joj je to promaknulo, no zato smo za nju već osigurali kartu za Pariz i moj nastup na Olimpijskim igrama.
Posavski zlatni tandem
A tamo se nadamo vižljastom nastupu kakve smo viđali ovih dana u Beogradu, naročito u finalu protiv domaćeg borca Rastka Simića. Za taj su meč, sa zlatnim ulogom, otac i on složili jedini razuman strateško-taktički plan.
– Taktika je bila ne primiti udarac, jer ako Simić udari i po rukavici brojat će mu kao da je pun udarac. Plan je bio ne ulaziti u nepotrebna kreševa kao što je Rus učinio u polufinalu pa je u tim razmjenama izgubio meč – kazali su nam uglas tata i sin Veočić, posavski zlatni tandem od kojeg se hrvatski sport još mnogočemu može nadati.
GALERIJA Hrgović pobijedio nokautom u posljednjoj rundi i postao izvanredni prvak teške kategorije (IBF)