Ove nedjeljne beogradske večeri, Hrvatska je dobila tek četvrtog prvaka Europe u amaterskom boksu a Slavonski Brod je dobio prvog prvaka Europe u pojedinačnim olimpijskim sportovima. A tu čast svom rodnom gradu priuštio je 22-godišnji boksač Gabrijel Veočić, osvajač poluteškaškog zlata na Prvenstvu Europe održanom u glavnom srpskom gradu.
- Ponosan sam što me se spominje u istoj rečenici kao što su trojica bivših europskih prvaka Parlov, Beneš i Hrgović. Isto tako sam ponosan i na činjenicu da sam prvi prvak Europe iz Broda i da sam to postigao iz ovdašnjeg kluba, dakle kao kompletan brodski proizvod.
A za taj proizvod itekako je zaslužan njegov otac, i trener, Pero Veočić, nekad i sam vrlo dobar boksač, hrvatski reprezentativac.
- Otac i ja se dobro slažemo. Cijeli moj život radimo zajedno, imamo povjerenje jedan u drugoga, puno pričamo ako se pojave neki nedostaci.
Kod izbora sporta očito je presudio što je otac bio boksač.
- Kao školarac trenirao sam ja i odbijku i nogomet no bio sam hiperaktivan pa je otac odlučio tu moju silnu energiju usmjeriti u boks. Uostalom, ja sam odmalena s njim odlazio na trening i udarao u vreću.
Čini se da je i u ovom slučaju relacija otac (trener) - sin (sportaš) dobitna formula baš kao i u slučaju obitelji Kostelić, Vlašić što nam je potvrdio i tata Pero:
- Naš odnos jako dobro funkcionira. Slažemo se a Gabrijel me poštuje i kao oca i kao trenera.
Postoji li razgraničenje na kojem Pero Veočić prestaje biti otac?
- Čim uđemo u dvoranu više nisam otac. Mora me slušati. Čim ga pogledam znam sve. Već kad se probudi znam na koju je nogu ustao pa prema tome i prilagođavam rad za taj dan. Prednost tog odnosa jest i ta što možemo trenirati kad god obojica uhvatimo vremena.
Malo nas je začudila informacija da gradske brodske vlasti svom europskom prvaku nisu upriličile nikakav doček. Barem ne dan nakon velikog uspjeha. A Gabrijel i Pero stigli su u rodni grad već u noći s nedjelje na ponedjeljak.
- Stipendiju HOO-a primamo uredno a grad Brod nam je za olimpijsku godinu ulaganje u svog najboljeg sportaša povisio za 500 eura, sa 5000 na 5500 eura godišnje i s tim nismo zadovoljni. S druge strane, grad Osijek je Luku Pratljačića samo za naslov prvaka države nagradio sa 3000 eura.
Sva sreća, boksači amateri sada imaju priliku ponešto zaraditi na velikim natjecanjima ali samo oni najbolji pa je tako Gabrijel za svoje europsko zlato dobio i 15 tisuća američkih dolara za koju stimulaciju nam je rekao:
- Ovo je prvi veći novčani iznos koji sam zaradio boksajući na velikim natjecanjima. Sve ostalo dosad bilo je za preživljavanje. Ovo je napokon nagrađivanje mog uspjeha. A to je i intencija Svjetskog boksačkog saveza da i ubuduće nagrađuje svoje najsupješnije borce kako bi ih što duže zadržati u takozvanom olimpijskom sportu u kojeg se neki čak i vraćaju kada vide da se dijele novčane nagrade.
Prava zarada je, dakako, u profesionalnom boksu ali samo za one s vrha, koji rade velike mečeve. Razmišlja li stoga i Gabrijel o odlasku u profiće?
- S obzirom da su mi tek 22 godine, mene zanima i sljedeći olimpijski ciklus ali razmišljam ja i o profesionalnom boksu jer je danas, do određenog broja profesionalnih mečeva, dozvoljeno nastupati u obje konkurencije. Dakako, nećemo se u ništa zalijetati, vidjet ćemo kakav će biti rezultat na Olimpijskim igrama i kakve će, sukladno tome, biti ponude.
A nakon naslova prvaka Europe do 22 godine, pa najnovijeg seniorskog zlata, Gabrijelov sljedeći sportski cilj su medalja na Svjetskom prvenstvu i olimpijska medalja.
- Olimpijska medalja je moj sljedeći veliki san. To mi je san odmalena. Počeo sam ostvarivati snove, nadam se da će se to i nastaviti.
S obzriom da je do početka Olimpijskih igara manje od tri mjeseca, trener (i otac) Pero razmišlja da li im se isplati ići na Kubu.
- To planirali jesmo no moramo o tome dobro razmisliti jer to je skupa investicija. Imali smo dobre sparinge u talijanskom Assisiju ali i u Solinu u kampu profesionalca Luke Plantića. A išli smo i u Beograd. Sve to zajedno je kao kada jednom odeš na Kubu pri čemu se trebate najprije prilagođavati na temperaturnu i vremensku razliku kako u dolasku tako i po povratku.
Tijekom beogradskih nastupa, a naročito u finalu Prvenstva Europe, Gabrijel je imao i svoje navijače.
- Na finale sa Simićem došlo je dosta Brođana. Došli su ljudi iz kluba ali i članovi obitelji. Bili su tu i braća Mihael i Mateo, tetka Vedrana dok je mama Darija ostala kod kuće jer su joj istekle i putovnica i osobna. Nekako joj je promaknuo rok isteka važenja no zato smo za nju već osigurali kartu za Pariz i moj nastup na Olimpijskim igrama.
A tamo se nadamo vižljastom nastupu kakve smo viđali ovih dana u Beogradu, naročito u finalu protiv domaćeg borca Rastka Simića. A za taj meč, sa zlatnim ulogom, otac i on složili su jedini razuman strateško-taktički plan.
- Taktika je bila ne primiti udarac jer ako Simić udari i po rukavici brojat će mu kao da je pun udarac. Plan je bio ne ulaziti u nepotrebna kreševa kao što je Rus učinio u polufinalu pa je u tim razmjenama izgubio meč - kazali su nam uglas tata i sin Veočić, posavski zlatni tandem od kojeg se hrvatski sport još mnogo čega može nadati.
