Hrvatsku nogometnu reprezentaciju uoči sraza osmine finala sa Španjolskom na Euru zatekla je loša vijest: stožerni igrač Ivan Perišić pozitivan je na koronavirus i neće moći nastupati na tom susretu. Nitko ne zna gdje se zarazio, osjeća laganu bol u leđima, izoliran je, ostali su igrači, srećom, dobro.
No, ovo nije prvi put da gledamo takav scenarij. Jedan sličan primjer dogodio se prije 21 godinu, a na njega je na svome Facebooku podsjetio Igor Rudan, znanstvenik čiji opus uključuje oko 500 objavljenih znanstvenih radova i nekoliko knjiga, koji su, prema bazi Google Scholar, citirani više od 65000 puta, čime se nalazi među najcitiranijim znanstvenicima svijeta.
Njegov status prenosimo u cijelosti:
"VEZA HRVATSKE NOGOMETNE REPREZENTACIJE DANAS I NAŠIH VESLAČA I VATERPOLISTA NA OLIMPIJADI U SYDNEYU 2000.
Olimpijade se održavaju ljeti, toga se svi sjećamo. Ali ne razmišljaju svi da je u Australiji u vrijeme održavanja olimpijskih igara zapravo zima. Još manje se, vjerojatno, razmišlja o tome da tijekom australske zime također traje i sezona gripe.
O tome je ipak trebalo razmišljati 2000. godine, kada su se Olimpijske igre održavale u Sydneyu. Naime, pripremati se četiri godine za natjecanje i moguću olimpijsku medalju za sebe osobno, kao i za svoju državu, samo da bi se ubrzo po slijetanju u Sydney dobila gripa, te time izgubila svaka mogućnost nastupa i vrhunskog rezultata, doista je određen oblik osobne tragedije.
Na žalost, ta je nesreća pogodila mnoge vrhunske sportaše u Olimpijskom selu u Sydneyu, gdje se tijekom olimpijskih igara 2000. godine proširila vrlo neugodna i opasna varijanta virusa gripe.
Naši su vaterpolisti ušli u taj olimpijski turnir kao možda i najveći favoriti, to je bila medalja za koju smo prije natjecanja imali najviše izgleda kao država. U turnir smo ušli sjajno, pobijedili SAD 10:7, Grčku 9:5, pa i Mađarsku 8:7, sve jake i opasne momčadi. I tada se našom momčadi počela širiti gripa, obolijevao je jedan igrač prve momčadi za drugim.
Tada u četvrtfinalu protiv tada ne baš uvjerljive Španjolske gubimo 9:8, a zatim i od SAD-a, kojeg smo prije lako svladali, u borbi za utješna mjesta gubimo 9:8, te na kraju nekako pobjeđujemo Australiju 10:8 za ukupno 7. mjesto. A nadali smo se možda i prvome. Važan razlog zašto se te godine nismo uspjeli približili olimpijskom zlatu u vaterpolu bio je taj što se momčad prije puta u Sydney nije cijepila protiv gripe.
Međutim, jedna druga naša momčad se cijepila na vrijeme, i to joj je vrlo vjerojatno pomoglo da dođe do medalje. Bila je brončana, ali nije bilo daleko niti od još sjajnijih, gotovo cijelu utrku bili su drugi, uz prijetnju prvima. Radilo se o najelitnijoj veslačkoj disciplini - osmercu s kormilarom. Za Hrvatsku su tada veslali Branimir Vujević, Igor Boraska, Krešimir Čuljak, Siniša Skelin, Nikša Skelin, Tomislav Smoljanović, Tihomir Franković, Igor Francetić i kormilar Silvijo Petriško, s trenerom Igorom Čulinom (evo ih dolje na slici).
Njihova bronca bila je prilična vijest u veslačkom svijetu, jer u ovoj disciplini u pravilu dominiraju veslačke velesile poput SAD-a, Australije, Velike Britanije, Kanade, Italije i Njemačke. To što smo čak pritiskali prvake, Veliku Britaniju, za koje je pak veslao i jedan hrvat – bivši veslač Oxforda Luka Grubor – bila je pomalo i senzacija u veslačkom svijetu. Uz Nikolaja Pešalova i njegova zlata u dizanju utega, bila je to jedina medalja za Hrvatsku na olimpijadi u Sydneyu.
POGLEDAJTE VIDEO: Komljenović za Večernji TV
Zašto su se veslači cijepili, te tako postali konkurentniji, a vaterpolisti nisu? Koliko se sjećam, nije to, nažalost, bila posljedica neke dobro promišljene strategije nacionalnih sportskih saveza, već povoljnog spleta okolnosti. Otac jednog od osmorice veslača, danas poznatog liječnika dr. Tomislava Smoljanovića, bio je dr. Mladen Smoljanović, splitski epidemiolog i tadašnji ravnatelj splitskog Zavoda za javno zdravstvo. On je proučio sojeve gripe koji bi mogli biti opasni u Sydneyu i organizirao cijepljenje naših veslača nekoliko tjedana ranije. S obzirom na razmjere tadašnje epidemije gripe u olimpijskom selu i broj ljudi u čamcu, vjerojatno je da su barem neki od drugih osmeraca morali imati problema s gripom.
Danas, dvadeset i jednu godinu kasnije, naša nogometna momčad, doprvaci svijeta, koji su u finalu svjetskog prvenstva nadigrali Francuze, a izgubili od njih prilično nesretno, izgledali su i igrali u zadnjoj utakmici opet dobro i mogli bi opet otići daleko. Doista im želim da ponovo dođu do finala, a ovoga puta i pobijede.
Ali, žao mi je ako se neki među njima nisu cijepili protiv COVID-19 prije ovog turnira, kao što su to učinili naši veslači na OI 2000. Ne samo da je svaki zaraženi igrač velik hendikep za momčad, već su i moguće posljedice produljenih simptoma COVID-a, koje se teško mogu predvidjeti, potencijalna opasnost za daljnju karijeru igrača na ovako visokoj razini.
Zato ostavljam ovdje ovaj post, kako bi sportski savezi koji vode naše momčadi na međunarodna natjecanja u budućnosti možda počeli redovito uzimati u obzir i epidemiološku situaciju, te dali našim momčadima svaku moguću priliku za što bolji rezultat cijepljenjem protiv zaraznih bolesti koje bi ih mogle pogoditi u državama gdje se natjecanja održavaju.
Zarazi li nam se sada još igrača, teško ćemo osvojiti ovaj EURO. No, možda ćemo barem bolje upamtiti lekciju koju su naši veslači i vaterpolisti naučili još prije 20 godina u Sydneyu, a koja se tijekom protekla dva desetljeća, čini se, polako zaboravila. Ipak, naši su često bili najbolji baš kad im je bilo najteže, pa im poželimo i danas još jednu pobjedu – sretno Zlatku, Luki i svima drugima, navijat ćemo za vas svom snagom."
Uzalud vam trud. Narod ne vjeruje više nikome. Sustavno laganje godinama dolazi na naplatu.