Terenski stožer Filipa Zubčića (28) ove je sezone dobio pojačanje. Uz njegova trenera Marka Šumana, servisera Roberta Horvata, fizioterapeuta Zorana Prše, logističara Igora Jakopovića i oca Tomislava, na svim utrkama uz Filipa je sada i njegova sestra Tamara.
No ljupka 26-godišnjakinja nije samo obiteljska podrška nostalgičnom bratu nego i kvalificirana “stručna suradnica” kao certificirana učiteljica skijanja.
Uostalom, dvije godine mlađa Filipova sestra u svoje vrijeme bila je jedna od najboljih na svijetu u dječjem skijanju. Štoviše, u toj fazi karijere imala je čak i bolje rezultate od brata, koji danas predstavlja jednog od najboljih svjetskih veleslalomaša i svjetskoga doprvaka u paralel-veleslalomu.
Završila karijeru već sa 17
– Osvojila sam valjda sve dječje utrke kao što su Topolino, Pinocchio, Škofja Loka, Val d’Isere...
Filip nikada nije uspio osvojiti Topolino, što ne znači da sam ja bila veća perspektiva. Nakon dječjeg skijanja nastupila sam čak i na jednom seniorskom Svjetskom prvenstvu, i to 2013. u Schladmingu, zajedno s bratom. Meni je tada bilo 17, a njemu 19 godina.
Nažalost, bilo je to jedino veliko seniorsko natjecanje na kojem su brat i sestra zajedno nastupili.
– Nažalost, ja sam sa 17 godina i završila karijeru jer sam doživjela tešku ozljedu ramena, a uslijedili su i problemi sa štitnjačom. Nakon što sam ispala iz reprezentacije, više se nisam uspjela vratiti. Doduše, pokušavala sam to dvije i pol godine, no to više nije bilo skijanje na željenoj razini pa sam odlučila prestati. Nekad se zapitam je li to bila kriva odluka, no nisam htjela nešto raditi napola.
Postojala je i ideja da idem studirati u Ameriku i tamo skijati, no onda sam ipak odlučila izaći iz te priče. Nekad imam osjećaj da je teže njemu palo što sam prestala skijati nego meni samoj. Često mi govori da smo mogli i danas skupa nastupati na velikim natjecanjima...
No što je, tu je. Nakon te teške odluke za svakog sportaša, Tamara se posvetila studiju i završila menadžment tržišnih komunikacija te vodi obiteljski turistički biznis koji čine Hostel 63 i iznajmljivanje apartmana.
– Nažalost, sve je to stalo zbog pandemije koronavirusa i drastičnog smanjenja turističkog prometa. Doduše, ovo s apartmanima još i ide, ali s hostelom baš i ne.
Da ne bi sjedila besposlena, Tamara je odlučila ove sezone biti maksimalno pri ruci bratu.
– Bila sam u skijanju i taj sport razumijem. Osim toga, dobro poznajem i Filipa i znam kako mu udovoljiti.
Što sve mlađa sestra radi dok asistira sportski uspješnom bratu?
– Sve što treba. Ako treba nositi skije, kolce, “abručati” na stazi koja se priprema za trening, lopatariti, odnosno micati novonapadali snijeg. To je takav sport da nikad nije dovoljno ruku. Kada ide na presicu, ja idem s njim.
Mi smo dojma da je Filipu obitelj i utočište i polazište za sportske uspjehe.
– On je stvarno takva osoba. I da nisam s njim na natjecanjima, mi bismo se čuli svakodnevno, to je pod normalno. On je tijekom godine puno više negdje drugdje nego doma, no kod kuće jako voli biti.
Koliko se, tada, druže brat i sestra?
– Ovisi o njegovu i mojem rasporedu. Kada je radio hostel ili dok sam studirala, imala sam i ja ispunjene dane, no uvijek bismo našli vremena da se prošećemo sa psom, odgledamo neki film zajedno...
Tijekom natjecanja i odsustva od kuće sestra je i psihološka podrška.
– Kada on starta, kao da sam ja na startu, no dobro je da tada ne vidi da sam i ja nervozna. Budući da smo prilično povezani, dosta toga o njegovu stanju mogu prepoznati po tonu njegova glasa. Kada to prepoznam, onda ga i ne ispitujem previše i pokušam ga oraspoložiti. Ili ga pustim da prespava. No unazad dvije godine Filip je jako puno mentalno sazrio.
Što se mlađoj sestri kod “buraza” najviše sviđa dok je na stazi?
– Njegova borbenost. Ako i napravi pogrešku, ne preda se, ne izađe, nego se nastavi boriti. Eto, nedavno je ušao u cilj doslovno u padu. Nema za njega izgubljene situacije, on je pravi fajter.
Nije li Filip ponekad i preveliki hazarder?
– On uvijek ide bez imalo kalkulacija, a s obzirom na to da u ovom sportu razlike čine stotinke, tu i nema prostora za kalkuliranje.
Ljutnja i tuga brzo ga prođu
Koliko se brzo oporavi od pogrešaka, primjerice, kakva je bila ona koja mu je u Banskom onemogućila da se i u drugom veleslalomu bori za postolje?
– Prođe ga to brzo, puno brže kada smo otac i ja uz njega. Uvijek to budu emocije ljutnje ili tuge, no važno je da se što prije to zaboravi.
Kod svog “buraza” Tamara najviše cijeni njegovu neposrednost.
– On je iskren i izravan. Uvijek “puca u glavu”. Ne, ne želi on mene povrijediti, no uvijek kaže što misli ma kako god to meni zvučalo. S njim uvijek znate na čemu ste.
Kakav je Filip bio, kao stariji brat, prema sestri u njihovim mlađim danima?
– Odmalena se on prema meni postavljao zaštitnički, a tako je i danas. To je valjda i zato što sam ja stalno bila uz njega i htjela što i on. Osim toga, oko svega me ohrabrivao pa se sjećam da sam proplivala nakon što mi je ponavljao da mogu plivati i bez narukvica.
I dok je uloga tate Tomislava općepoznata, jer on je uz Filipa svih ovih godina, manje je poznato kolika je uloga mame Jasne u ovoj lijepoj sportskoj priči.
– Mama je ta koja nas je postavila na skije. Ona nam je pokazala prve zavoje. Bila je dobra skijašica. Da nije bilo nje, možda ni nas ne bi bilo u skijanju. Inače, Filip je probao brojne sportove, a skijanje mu se najviše svidjelo pa smo, umjesto u vrtić, u zimskim danima znali otići na Sljeme – rekla je Tamara.
Tamara, šteta da nemam trideset godina i da sam slobodan, odmah bi te ženio ..