I Posedarje tuguje za Zlatkom Kranjčarom. Preksinoć su lampaši zasvijetlili na posedarskoj rivi u čast velikom nogometašu, još većem čovjeku i omiljenom susjedu. Legendarni Cico je, naime, do prije mjesec dana boravio u Posedarju, u obiteljskoj kući svojih roditelja u Ulici Brune Bušića, u kojoj posljednjih dvanaest godina živi njegov stariji brat, 67-godišnji Damir Kranjčar. Tu je Cici i pozlilo početkom veljače...
Ispred kuće Kranjčarovih, na stolu pred ulaznim vratima, titra crveni lampaš. Lijeni mačak Beni šulja se po dvorištu, a u dnevnom boravku, zavaljen u fotelju, odjeven u crvenu trenirku s grbom Nogometne akademije Kranjčar, sjedi shrvani Damir Kranjčar.
Ne izgleda najbolje, moli nas da ga ne fotografiramo, jer, kako kaže, nije uopće spavao. Uz njega je susjed i prijatelj Kranjčarovih Tome Klanac, koji je Damiru stalno na usluzi. Jer, Damir je invalid, amputirana mu je noga, i s protezom se teško kreće.
Cico je neponovljivi genijalac
Kako ćete na pokop bratu?, oprezno pitamo Damira.
– Niko će doći po mene u Posedarje, a na sprovod ću, budući da ne mogu dugo stajati, u invalidskim kolicima – smireno, ali toplim i drhtavim glasom odgovara stariji Kranjčar.
Zlatko Kranjčar, kažu nam Damir i Tome uglas, donedavno je boravio u Posedarju čak tri i pol mjeseca. Damir kaže da mu je bratov dolazak bio “pomalo iznenađujući i čudan”.
– Zapravo, ima jedan veliki razlog. Budući da sam trideset godina živio u Nizozemskoj, i da smo se u tom razdoblju rijetko viđali, Zlatko je imao potrebu biti ovdje. Bio je tu za svoj rođendan u studenome, tu mu se svidjelo, i odlučio je ponovno doći. I nije se dao odavde, uživao je, bio mu je ovo odmor za dušu. I sve je bilo u početku O.K., sve normalno. Popila se čaša-dvije vina ili gemišta dnevno, to je bio “normativ” – kaže Damir, a Tome dodaje:
– Ja sam mu svake večeri kuhao čaj. Bio je dobroga raspoloženja i zdravlja, ništa nije upućivalo na to da bi mu se zdravlje moglo pogoršati. A onda se jednoga dana nešto dogodilo...
Cici su, kažu obojica, jednom zgodom zaklecala koljena, nakratko je izgubio ravnotežu, odjednom više nije mogao stati na jednu nogu. Počela mu je naticati...
– Cico je jednom imao prijelom lijeve noge, i na tu nogu bio je slabiji, pa na nju nije mogao stati. Međutim, kako mu je taj dan odjednom bilo loše, tako je brzo i došao k sebi. No, sve se još jednom ponovilo početkom veljače. Tada je izgubio svijest i srušio se u kući. Baš je Niko tada bio tu da bi ga odvezao u Zagreb, a umjesto toga Cico je kolima hitne pomoći bio prebačen u zadarsku bolnicu. Vrijednosti krvnog tlaka su mu se potpuno preokrenule, šećer mu je bio 11,9... – priča Damir i nastavlja:
– Dok je boravio u bolnici, Zlatko se počeo polako oporavljati. Bio je u dobrom stanju, čuli smo se svaki dan nekoliko puta. Dr. Nakić mi je bio kazao: "Ako izdrži prva tri dana, ima šanse da se oporavi." I tako je i bilo, Cico se polako počeo oporavljati. Nakon tri tjedna došao je Niko i odvezao ga u Zagreb, budući da tamo u Merkuru ima liječnik specijalist za transplantaciju jetre. A ja, nakon što sam čuo kako mu je bilo u Zadru, nisam uopće pomišljao da bi mu trebala transplantacija.
Damir Kranjčar sliježe ramenima i teško uzdiše dok rekonstruira prekjučerašnji dan u kojemu je izgubio brata.
– Kako mu se tako naglo pogoršalo? Navodno je pokupio nekakvu bakteriju, no nije imao nikakve rane... Kako sad to? I ne znam kako bih vam opisao svoje stanje kada me Niko nazvao. On me inače rijetko zove, a čim sam vidio njegov broj, znao sam da nešto nije u redu. A kad sam čuo... nisam to mogao vjerovati! – s knedlom u grlu govori Damir.
Sjećate li se vašega zadnjega razgovora s bratom?
– Da, bilo je sve O.K., ali osjetio sam mu u glasu da nema energije, da je preumoran...
Je li mu se stanje pogoršalo nakon smrti prijatelja Popovskog?
– E, to je moguće. Znate, ja sam bio strogo zabranio, dok je Cico u bolnici, da mu se to kaže, jer sam znao koliko bi ga to moglo uzrujati. A onda ga je nazvao jedan zajednički prijatelj iz Zagreba i to mu kazao. Da je znao da je bolje da mu to ne kaže, sigurno ga ne bi ni nazvao – smatra Damir.
Dok razgovaramo, pogled je usmjeren prema fotografiji Dinamova napada iz 1982. godine oslonjenoj na zid: B. Cvetković, Cerin, Kranjčar, Mllinarić, Deverić.
– Dok je Cico bio tu, malo smo se zekali. Kazao sam mu: "Ja ću prije tebe otići, bolje da ti meni ideš na sprovod, nego ja tebi." Na to mi je kazao: "Budalo jedna, ti buš mene nadživil, takvi ljudi kao ti, to su biljke koje ne venu!"
Kakav ste odnos imali kroz život?
– Ma super, odličan! Cico je imao onaj provokativni, zajebantski karakter, ali je kao dečko bio prva liga, za mene neponovljivi genijalac. Dok sam živio u Zagrebu, nema utakmice na kojoj nisam bio.
Imali ste težak život u Nizozemskoj, velike uspone i padove, svašta ste prošli. Koliko vam je brat Zlatko u svemu bio podrška?
– Zlatko je bio uz mene, nemam što drugo reći. Međutim, mi smo tako odgojeni, svaki za sebe, svatko je imao svoj krug prijatelja. Dakle, ako sam ja bio u kakvoj gabuli, nije bilo ono "daj, buraz, pomozi" ili obrnuto. Ne. Međutim, bilo mi je krivo kad su mi znali govoriti: "Lako je tebi, buraz ti ima love, a ti fuliraš." A ja nikada od brata nisam ništa tražio. Nisam to želio. A nije da Cico ne bi želio pomoći, dapače. I tu kad je bio, htio je platiti ovo ili ono, nudio mi je svoju karticu. Tada sam mu rekao: "Dok si u ovoj kući, nema šanse da išta platiš!"
Svirao s Rajkom Dujmićem
Damir Kranjčar nekada je bio iznimno talentiran zagrebački glazbenik. I u kući u Posedarju na zid je naslonjena gitara, koju, kaže, nije primio već dvadeset godina. Nekada je svirao bas-gitaru s Rajkom Dujmićem, Vlado Kalemberom, Silvestrom Dragojem Šomijem...
Zbog fatalne ljubavi s Nizozemkom Mary, s kojom ima 37-godišnju kćer Vanju, preselio se u nizozemski grad Utrecht. Tamo je radio kao čistač, varilac, grafički dizajner... I zahvaljujući tome prima nizozemsku mirovinu. A zdravlje, misli li na zdravlje?
– Zapustio sam se. Imam kronični bronhitis, a previše pušim. Ali, u ovom trenutku ne mogu si pomoći. Jako me pogodila bratova smrt – zaključio je Damir Kranjčar.
>> Pogledajte video o odlasku Zlatka Kranjčara
Cico kralju počivaj u miru,"82" jedna od najljepših godina mog života,12 god.,unatoč kućnom pritvoru zbog ocjena,bijeg od doma s dečkima iz kvarta ,poslije malo remen al kaje to naspram noći u kojoj do jutra vrtim tekmu