Trčao je kao dječak atletskom stazom, bio je sprinter i nije mu tada ni na kraj pameti bilo da će jednog dana završiti u bobu. E, a sada je daleko od svog doma, od svoje Istre u kojoj ionako ne boravi mnogo, ona tri mjeseca ljeti kada nije u bobu ili u školi.
Dražen Silić (32) umjesto da je u Rio de Janeiru trčao s Usainom Boltom, sada je pilot posade hrvatskog boba na Zimskim olimpijskim igrama u Pjongčangu. Sve mu se preokrenulo još 2009. godine.
– Kao mali nikada nisam razmišljao o bobu, trenirao sam atletiku, tada zapravo nisam ni znao postoji li to kod nas. Mezulić i ja smo bili u istom klubu, a kako sam ja studirao u Italiji, dolazio bih u Pulu svako malo i odjednom ga ne bih viđao. I tako, pitao sam gdje je, a oni mi kažu: “Nisi znao? Pa on ti je u bobu.“ Zanimalo me to onda, nazvao sam ga i rekao iz šale da mi sredi jednu vožnju. On mi poslije javi da je razgovarao sa Šolom i da dođem za dva tjedna. Kako sam tada bio slobodan, otišao sam probati. Šola mi je rekao da vidi nešto u meni i da probam biti pilot i tu su me zarobili, ostao sam – kaže Dražen Silić koji se javio iz daleke Koreje.
Veliko iskustvo
U glasu mu se osjeti da je sretan. Čeka s Matom Mezulićem, Benediktom Nikpaljom, Antoniom Zelićem svoj nastup u četverosjedu jer dvosjed su ionako odradili kao trening, kaže. A nakon toga...
– Ako sve bude u redu, nadam se da ćemo konkurirati drugima. Za nas je nakon četverosjeda sezona gotova, to će nam biti posljednja utrka za sada. Sjest ćemo svi zajedno za stol, znamo što moramo dalje, na čemu moramo raditi, ali ovo nam je bilo veliko iskustvo. Moramo se pripremati za nove Igre i prvenstva – gleda Dražen već prema sljedeće četiri godine. No do tada će još nekoliko dana ostati u Koreji koju će pamtiti po hladnoći...
– Svaki dan je bilo minus 20, sada je oko 0, tako da izgleda kao da je proljeće. No, dobro nam je ovdje. Ono slobodnog vremena što imamo išli smo navijati za naše, išli smo na skijanje, sanjkanje... družimo se i tu u olimpijskom selu, nađemo se navečer u tome, kako ga zovemo, officeu i zajedno smo tamo svi, zdrava je ekipa pa je super – kaže Silić koji priznaje da nisu navikli na toliku pažnju medija.
Nikad me nema kod kuće
– U početku nam je bilo čudno, a sada smo se već malo i umislili – našalio se. No, nema samo pažnju medija, kaže kako ima navijače po cijelom svijetu. Ljeti radi kao skiper pa upozna mnogo ljudi s kojima se i sprijatelji, a inače ponekad radi i kao profesor tjelesnog u Italiji.
– Prije nekoliko godina, kada sam radio u školi, morao sam na Svjetsko prvenstvo i jedan razred je ostao u školi sat vremena dulje zbog mene. Učiteljica im je projicirala na pano utrku i svi su ostali gledati i navijati za mene. U školi sam im kao idol – prisjetio se Dražen svojih navijača.
Ali svi ti treninzi, natjecanja i posao uzimaju svoj danak – vrijeme.
– Nije lako to sve uskladiti, teško je sa svim obavezama pronaći stalni posao, ali ljudi uzmu bolovanje, godišnji, što već i idu trenirati, ali i rade se i doma osobni treninzi pa se uštedi vremena. Navikne se čovjek na taj tempo. Ja vodim dnevnik, raspored i nedavno sam ga gledao i shvatio da jedne godine od listopada do sedmog mjeseca nisam spavao u istom krevetu četiri dana zaredom, stalno negdje moram biti, letjeti na sve strane, ali navikneš se – zaključio je Brko kojeg tako zovu jer se odlučio ne brijati sve dok se bob ne prevrne.
jesi li ti momče baš siguran u to što govoriš? Pripadaš ekipi pljačkaša koji sa sportom nemaju nikakove veze. Bob, skeleton i sanjkanje je u šapama idiota, neradnika i prevaranata, a ti niti znaš niti češ ikada znati vozit bob jer niti trenirate, niti imate klubove, niti trenere. Sve u svemu sramota za hrvatski sport.