Norveška je vrlo sustavna i napredna zemlja pa joj je takav i sport, ali samo onaj koji je blizak klimatskim uvjetima u kojima žive. No, za razliku od nas Mediteranaca, koji bismo htjeli imati olimpijske pobjednike i u sportu u kojem nemamo nikakve infrastrukture i tradicije (bob, sanjkanje), racionalni Skandinavci ulažu najviše u ono što im je priroda dala, a to su zimski sportovi. A velikim dijelom i zbog toga sada govorimo o Norveškoj kao vodećoj na medaljaškoj ljestvici ZOI. Štoviše, Norvežani su prvi s 30 osvojenih medalja (11-11-8) i više ih nitko ne može prestići, pa tako ni Nijemci (23) ni Kanađani (20)...
Do 13. se ne bilježe rezultati
Posljednji put Norvežani su bili prvi 2002. kada su imali 13 olimpijskih zlata, nakon čega im se dogodio debakl u Torinu, također u znaku broja 13 (bili su 13.), sa samo dva zlata i plasmanom iza Šveđana što je bila neka vrsta nacionalne sramote. Tada su kazali “nikad više” i vrlo se brzo uzdignuli i jurnuli prema vrhu u Vancouveru (4.) i Sočiju (2.).
Cilj za ove Igre bilo je 30 medalja i oni su to i ostvarili već pet dana prije završetka. U ljetnim sportovima, što je i logično, nisu ni približno tako dobri pa su u Riju bili tek 74., a u Londonu 35.
Norvežana je samo 5,2 milijuna, a nadvisili su mnoge mnogoljudnije zemlje, i to ne samo zbog toga što imaju puno snijega. Dakako, duge zime čine to da su igre na snijegu i ledu Norvežanima dio kulture odrastanja, no slično je i sa Šveđanima i Fincima, a oni imaju 7, odnosno 3 medalje.
Norvežani će u šali reći da se oni rađaju sa skijama, no nama se čini da je dio tajne i u velikom BDP-u per capita (69,296 USD) pa je Norveška stalno u društvu najbogatijih zemalja na planetu.
Norvežani su najokićenija nacija na ovim Igrama zacijelo i zbog sustava vrijednosti pa su, zapravo, vodeća zemlja na listi UN-a po indeksu ljudskog razvoja (Hrvatska je 45). Jedna od tih vrijednosti jest i inzistiranje na masovnosti u rekreaciji. Za razliku od vrlo ranog usađivanja natjecateljskog duha u SAD-u i sličnim zemljama, u Norveškoj se ne bilježe rezultati sve do 13. godine. Ideja je učiniti sport dijelom socijalnog razvoja i zdravstvene kulture pa se tako pokušava sačuvati motivacija za bavljenje sportom iz vlastitoga gušta.
– Ideja nije imati 10-godišnjake na vrhu svjetskih rang-ljestvica, nego što zdravije ljude pa inzistiramo na tome da se djeca što dulje zabavljaju u sportu. Zahvaljujući tome što se sportom bavi jako puno djece, mi imamo vrlo veliku bazu – ističe direktor norveškog olimpijskog odbora Tore Ovrebo.
Za njih nema lošeg vremena
A nas je pak zanimalo što nam o navikama Norvežana ima reći netko tko tamo radi poput našeg geologa Miodraga Jelenka:
– Norveški klinci stalno su vani jer njihova je deviza da nema lošeg vremena, već da postoji samo loša oprema. Kao društvo jako potiču kretanje pa ćete u malim selima, nakon radnog vremena, vidjeti i po 30-ak ljudi kako trče uz cestu. Kada nestane snijega i ne mogu više upražnjavati skijaško trčanje, onda ih možete vidjeti na skijama s kotačićima. Neke domaćice u nedjeljno prijepodne najprije se popnu na obližnje brdo pa onda idu kuhati ručak. Na jednoj planini sreo sam muža i ženu, 60-godišnjake. Supruga je slavila rođendan pa ju je muž odlučio “izvesti” na planinu.
Zimski sportovi Norvežanima su više od sporta. To je stil života, a kada tako živiš, onda se ni velikim sportskim uspjesima ne treba čuditi. Doduše, njihovim najvećim konkurentima Nijemcima sve je to sumnjivo pa jedan njihov farmakolog naglašava da je jako čudno to što su sa sobom u J. Koreju ponijeli 6000 doza lijeka za astmu. A on je, ako se dobije medicinsko izuzeće, legalni doping jer otvara bronhe i omogućuje veći transport kisika.
