Imao je Zula već plaćenu avionsku kartu za Poljsku i ponuđenu trostruko veću plaću. Kako se “usudio” takvo što odbiti?
– Zbog silne želje i zato što posao izbornika smatram čašću.
Nije prvi put da je ostao bez novca radi svojih životnih načela.
– Najteža odluka bila mi je kada sam u ruskom Ural Greatu dao otkaz i ostavio nenaplaćenih 700 tisuća dolara. Gledajući egzistencijalno, to mi je najveća pogreška. Tadašnji Uralov sportski direktor, legendarni Sergej Bjelov promijenio je tri igrača a da se nije sa mnom konzultirao i preko toga nisam mogao prijeći.
Izvještavao iz Maksimira
Oprostio je Zula neki novac i Ciboni, nakon drugog mandata koji je trajao samo tri mjeseca:
– Najprije su me nekoliko dana molili da preuzmem momčad, ali već nakon mjesec dana počeli su raditi protiv mene neke stvari koje nisu imale veze s parketom. I premda je to bila prljava igra, oprostio sam im zajamčenih 200 tisuća eura isključivo zbog moga oca i uzeo samo šest plaća.
A pokojni Vladimir Anzulović, poznati televizijski komentator, bio je duša “vukova” s Tuškanca, čovjek koji je svu svoju (sp)osobnost ugradio u stasanje kluba.
– Oca se najviše sjećam upravo po neizmjernoj ljubavi prema Ciboni. Doma smo mu zamjerali da mu je klub ispred obitelji. Cibona mu je bila na meniju za doručak, ručak i večeru, a s Mirkom Novoselom provodio je više vremena nego kod kuće. Otac je doista bio društven čovjek, volio se zafrkavati na tuđi račun, ali je znao i istrpjeti zezanciju.
U svojim juniorskim danima, u drugoj polovici 80-ih, današnji izbornik bio je novinski izvjestitelj.
– Otac je bio dopisnik ljubljanskog Dnevnika, no kako on uz obveze na HTV-u i Ciboni nije imao vremena, jedne godine angažirao je mene pa sam čak izvještavao i s Dinamovih i košarkaških utakmica drugih klubova. Ja bih izlazio van s igračima Dinama i tako radio najave, a tatu bih potpisao. U to vrijeme prošao sam i prijemni na novinarstvu, no kako sam bio Cibonin igrač, na završavanje studija se nisam odlučio. Godine 1992. preselio sam se na KIF i ondje završio višu trenersku.
U to vrijeme, Zula je bio član Cibonina seniorskog sastava, bio je čak i u momčadi koja je 1986. osvojila drugi naslov prvaka Europe, no igrački se nije posve realizirao jer je, kako sam kaže, bio talent bez radnih navika.
– Da sam imao bolji pristup, bio bih i sto posto bolji igrač. Nisam shvaćao ozbiljnost rada za vlastitu progresiju. Kao junior bio sam na većini natjecanja najbolji strijelac i mislio sam da mi je to dovoljno za odličnu seniorsku karijeru. No, juniorska i seniorska košarka su dva različita sporta. Zato sam danas, kao trener, elementarna nepogoda za neradnike i neznalice. Tražim od igrača puno rada jer se samo tako može opstati u vrhunskom sportu.
Neugodna epizoda u Litvi
Igračku karijeru započeo je u Ciboni, a završio u Osijeku, uz šest seniorskih godina provedenih u KK Zagreb. Odmah nakon završetka igračke karijere započeo je trenersku koja ga je vodila sve do Urala i natrag.
– Nakon što sam radio s kadetima i juniorima Cibone, 2000. godine postao sam pomoćnik Željku Poljaku u Zagrebu. Od 2001. do 2003. samostalno sam vodio Zagreb, potom četiri godine Cibonu. U Ural Greatu proveo sam osam mjeseci, a potom sezonu i pol u Charleroiu s kojim sam bio dvaput prvak Belgije te pobjednik Kupa i Superkupa. Osvojili smo sve trofeje. S njim sam se razišao jer je recesija natjerala predsjednika na smanjenje proračuna, a ja nisam vidio da s takvom momčadi možemo ponoviti iste stvari.
Uslijedila je neugodna epizoda:
– Do otkaza u Litvi ja sam bio taj koji je odlazio, a u Donjecku bio sam mjesec dana i klub se raspao. U Lietuvas Rytasu vodio sam samo jednu utakmicu. Otišao sam već 5. listopada, poslije poraza od CSKA u Moskvi. Tadašnji glavni menadžer kluba mi se zahvalio jer nisam dao da mi određuje tko će igrati. Pozvao me na razgovor i kazao mi da treba nekoga tko će ga slušati.
U braku je s odbojkašicom Marijom, s kojom ima kćer Miju (14) i sinove košarkaše Andru (26) koji igra u njemačkoj trećoj liti i Roka (22) koji igra za Osijek. Priznaje da je supruga podnijela veliku žrtvu za njegovu karijeru.
– To što je bila izvrsna majka i domaćica maksimalno ju je onemogućilo da napravi puno veću karijeru odbojkaške trenerice. Marija se žrtvovala za obitelj, ali je dosta dugo i igrala, možda i predugo.
A Dražen je dugo, možda i predugo, čekao na mjesto izbornika.
– Još 2006. godine, kada sam postao pomoćnik Jasminu Repeši, dogovoreno je da ću ga naslijediti. Na kraju to obećanje nije ostvareno, a obrazloženja tadašnjeg predsjednika HKS-a bila su neuvjerljiva.
Predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Stojko Vranković i šef Stručnog savjeta Dino Rađa izašli su jučer pred medije s novim izbornikom kojem bi trebali čuvati leđa iduće tri godine. Obrazlažući odluku vodstva Saveza, Rađa je kazao:
– Ovaj put imali smo vremena dublje zagrebati, obaviti razgovore s nekoliko kandidata i svi skupa procijenili smo da je Dražen Anzulović optimalno rješenje. Naučili smo iz pogrešaka i svjesni smo da se izbornik ne bi trebao baviti i klubom, nego samo reprezentacijom, odnosno poslom u Savezu. Zula je ušao u ozbiljne trenerske godine i ima dovoljno iskustva da bi mogao kvalitetno odraditi ono što je ispred njega. Svi mi bit ćemo mu podrška i svi zajedno moramo puno raditi da bismo se izvukli iz ove situacije.
A situacija je nemila. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo reprezentacija ima skor 1-3 i imperativ pobjede u Italiji i Rumunjskoj da bi bila sigurna u prolaz u drugi krug kvalifikacija. A to će reći da je Zula “upao u kašetu brokava”.
– Već pri prvom razgovoru s ljudima iz Saveza ja sam im rekao dvije stvari. Prva je da, ako imaju nedoumica, dalje ne trebamo ni razgovarati, a druga je da nisam čarobnjak i da ništa ne jamčim. Zapravo, jamčim im samo rad, a oni moraju biti svjesni koga su uzeli i zašto.
Svaki hrvatski izbornik strahuje od otkazivanja reprezentacije i neuvjerljivih objašnjenja igrača zašto su to učinili. Doduše, nije ni realno da se za utakmice s Italijom i Rumunjskom odazove više od četiri, od mogućih šest, NBA igrača jer neki će biti bez ugovora.
– Nastojat ću razgovarati sa svim našim vodećim igračima. Želim voditi iskrene razgovore, pune povjerenja i ja sam stava da je, ako netko nije siguran želi li doći i pomoći reprezentaciji, za takvog bolje da ni ne dođe. Onaj koji se odluči za igranje u reprezentaciji mora preuzeti i odgovornost za kvalitetu svoje prezentacije. Jer, igranje za Hrvatsku nešto je najviše, baš kao što je i posao izbornika nešto najviše što hrvatski trener može dobiti.
sam si sebi korektiv znači... 👌