Nekadašnji Hajdukov kapetan Drago Ćelić (61) u izboru za Nogometaša godine na najviše postolje stavio je Luku Modrića, iako 2023. nije bila najbolja godina Lukine bogate karijere: niti je bio s prvak Španjolske, niti je osvojio Ligu prvaka s Realom.
- Nije to bila njegova najbolja godina, ali okolnosti su mu išle u korist. Luka je kapetan reprezentacije koja je igrala finale Lige nacija, izborio je Europsko prvenstvo, s Realom je osvojio Španjolski kup. To je dovoljno da bi Modrić bio na prvom mjestu – obrazlaže Ćelić.
Na drugom mjestu je Andrej Kramarić, često podcjenjivani reprezentativac, uvijek u sjeni Modrića, Perišića, Brozovića...
- Od struke koja prati i zna nogomet Kramarić ne može biti podcijenjen. Možda jedino kada netko nešto napiše o njemu, pa navijači to u tom trenutku podrže. Kramarić je – kad su u pitanju pogoci – naš najvažniji igrač. Bio je naš najbolji strijelac u kvalifikacijama, te u Ligi nacija, momak je standardan u Bundesligi, daje po sezoni između 10 i 15 golova. Kada on ne igra za reprezentaciju, uvijek imamo problem realizacije. Zato sam ga stavio na drugo mjesto.
GALERIJA Iz španjolskog niželigaša svi žele dres Luke Modrića
Okrenimo se malo Ćelićevoj igračkoj karijeri: čuvate li dres hrvatski dres iz prve utakmice s Amerikancima?, pitamo Dragu.
- Da, imam ga – ponosno uzvraća Ćelić, koji se toga 16. listopada 1990., dan uoči utakmice s Amerikancima, u Zagrebu pojavio u neobičnim okolnostima.
- Moj suigrač Darko Dražić i ja bili smo pozvani na tu utakmicu tako da je mene osobno bio nazvao tadašnji izbornik Dražan Jerković, a naš klub, Hajduk, nije nas bio obavijestio o pozivu u reprezentaciju. Nas dvojicu, Dražića i mene, Hajdukov vozač Stipe Trogrlić odvezao je u Zagreb po noći, cestama kroz BiH, budući da je cesta preko Knina bila zatvorena zbog balvan-revolucije.
Bio sam kapetan u finalu Kupa
Imate više od 400 nastupa za Hajduk, osvojili ste dva puta jugoslavensku kup, ali nešto važno ipak vam nedostaje: naslov prvaka.
- Da, nedostaje mi titula prvaka Jugoslavije. Između 1984. i 1986. imali smo sjajnu generaciju, zrelu za titulu, međutim najbolji plasman bilo nam je drugo mjesto. U tim sezonama imali smo izvrsnu generaciju koja je ostvarivala velike rezultate u Europi, igrala europsko polufinale i četvrtfinale, bili smo toliko jaki da smo si zadali cilj osvojiti Kup Uefe. Na žalost, u domaćem prvenstvu nedostajao nam je taj zadnji, odlučujući korak. A bila je to druga najbolja generacija u povijesti Hajduka, iza one iz 70-ih godina; s braćom Vujovićem, Sliškovićem, Gudeljem, Vulićem, Asanovićem, Miljušem... i sa mnom. Pa ipak, ponosan sam na svoja dva Kupa s Hajdukom, čak sam 1987. bio i kapetan koji je podigao pehar u Beogradu nakon pobjede nad Rijekom.
U prosincu 1990. napustili ste Hajduk i pristupili Herthi. Je li to bio dobar potez, s obzirom na to da ste u Bundesligi ostvarili samo 14 nastupa?
- Nisam imao izbora. Bio sam odslužio vojsku, napunio sam 28 godina i bilo je vrijeme da odem u inozemstvo, a Hajduk me prodao, tako da je i klub bio zadovoljan. U Herthi sam bio sretan, u to vrijeme bio sam i hrvatski reprezentativac, a sreća je potrajala sve do teških ozljeda, jer su mi bile popucale obje Ahilove tetive, pa sam imao duge pauze. Zato nisam imao veći kontinuitet nastupa. Kada sam se bio potpuno oporavio, želio sam nastaviti igrati pa sam prešao u Carl Zeiss i nastupao u 2. Bundesligi.
VEZANI ČLANCI:
U Bundesligi postigli ste jedan pogodak, 25. svibnja 1991. protiv Bayerna u Münchenu. Bio je to najsvjetliji Herthin trenutak u toj utakmici u kojoj ste bili poraženi čak 3:7.
- Da, bio je to gol mjeseca u Bundesligi! Zabio sam drop-kickom s 20 metara u suprotne rašlje, a za Bayern je branio njemački reprezentativac Aumann.
Bili ste poznati kao nogometaš velikoga radijusa kretanja. Jesu li vam ikada mjerili koliko ste pretrčali na utakmici?
- Hajduk je bio organizirao mjerenja, a mjerilo se tako da se zapisivalo ručno na papir pa zbrajalo: koliko tempa, kaskanja, sprinteva. Po tim parametrima, uvijek sam bio igrač s najvećom kilometražom na utakmici. Ne mogu se sjetiti koji su to bili točni iznosi, ali uvijek je bilo više od deset kilometara po utakmici.
Danas je prototip takvoga nogometaša Marcelo Brozović. Jeste li ga zbog toga honorirali u vašem izboru najboljeg nogometaša?
- Ne, nije to bio razlog. Brozović je osvojio Talijanski kup, bio je kapetan Intera u finalu Lige prvaka, s reprezentacijom je bio drugi u Ligi nacija.
Koliko ste prisutni danas u praćenju Hajduka?
- Prisutan sam i te kako, na svakoj sam domaćoj utakmici. I igram za veterane Hajduka. Inače, voditelj sam škole nogometa Sportski Žnjan, koja je povezana s NK Mosor Sveti Jure iz Žrnovnice.
Euforija mora imati mjeru
Kako gledate na poziciju Hajduka u prvenstvu i koliko navijačka euforija i može biti opterećenje za vodeću momčad prvenstva?
- Navijačka euforija dobra je jer je motivirajuća i daje samopouzdanje, ali ona mora imati mjeru. Naravno, mjeru ne mogu imati navijači, ali oni koji vode klub moraju je balansirati da ta euforija ne izazove kontraefekt. Hajduk je i u prethodnim sezonama imao priliku biti prvak, a nije uspio zbog svojih pogrešaka; svojim lošim igrama i neočekivanim rezultatima. Sada vidim da je situacija drugačija, da su stabilniji u svemu, iskusniji, i da mogu biti prvaci.
VEZANI ČLANCI:
Kako vam se čini Livaja ove sezone? Postigao je samo sedam pogodaka u prvenstvu.
- Teško je stalno držati visoku razinu. Momčad je navikla da Livaja sam rješava utakmice, a nekada igrač dođe i u krizu, i onda igrača treba pričekati, za njega imati strpljenja. Ne može on baš uvijek biti najbolji. Osim toga, Livaja i bivši trener Leko nisu bili na istoj valnoj duljini, a kada su malo poremećeni odnosi, onda se o tome treba otvoreno razgovarati, a ne čekati da se nešto dogodi, iako je bilo jasno da postoji nezadovoljstvo. To je drugi razlog zašto je Livaja bio u krizi. A Livaja je – na svoj način – u Hajduku veći od trenera.
Koliko će Nikola Kalinić moći pomoći Hajduku?
- Kako ja vidim, oni su se s Kalinićem dogovorili da on – onako hajdučki, navijački – bude u kadru, i pomogne po potrebi. A ne da bude standardan igrač. A koliko će on moći pomoći, ja sada ne mogu znati. Inače, Nikola je već i trebao biti u kadru, nije ni trebao otići.
Mislav Karoglan trener je iz vašega kraja. Kako ga doživljavate?
- Mislav je dosta ulagao u sebe, radio je u manjim klubovima, educirao se, napredovao je. Jedino mi nešto malo smeta: naime, Karoglan je već bio trener Hajduka, imao je dobar rezultat, i nije bilo uopće razloga da on ne ostane trener, a oni su bili doveli Leku. I nakon određenog vremena, Mislav opet dobiva i prihvaća šansu, a nezasluženo je bio smijenjen. Nije mi jasno kako možeš – kada su već prema tebi bili nekorektni – opet se vratiti za trenera Hajduka, prihvatiti poziv onih ljudi koji već jednom nisu bili vjerovali u tebe, nego su vjerovali u Ivana Leku. Te odnose ne mogu prihvatiti, dok Mislava kao trenera cijenim; odličan je, zna s igračima, dobro analizira svoju momčad, kao i suparnika. Ali taj čovjek nije bio izgubio utakmicu, sve je štimalo, a oni su ga smijenili i doveli Leku kao spasitelja, da bude prvak! I onda ode Leko, oni vraćaju Karoglana – isti ljudi koji su ga bili smijenili – zaključio je Drago Ćelić.
S Hajdukom dva puta osvojio Kup
Drago Ćelić rođen je 19. kolovoza 1962. godine. Dijete je Imotske krajine, kao još dvojica Hajdukovih velikana, Iko Buljan (Runovići) i Ivan Gudelj (Zmijavci), iz mjesta Imotska Poljica, i istinska Hajdukova legenda. Naime, nekada neumorni, vrijedni, beskrajno pošteni vezni igrač skupio je čak 284 nastupa za Hajduk u službenim, te još 133 u prijateljskim utakmicama. Postigao je ukupno 55 pogodaka. Za Hajduk je debitirao 20. ožujka 1983. godine u prvenstvenoj utakmici sa Sarajevom na , u kojoj je Hajduk pobijedio s 3:1. S Hajdukom je osvojio Kup maršala Tita 1984. i 1987. godine. Ćelić je kao igrač Hajduka nastupio u prvoj utakmici hrvatske reprezentacije protiv SAD-a u Zagrebu 17. listopada 1990., potom i u prosincu iste godine i protiv Rumunjske u Rijeci, te u lipnju 1993. protiv Ukrajine u Zagrebu. U klupskoj karijeri igrao je još za berlinsku Herthu, Carl Zeiss Jenu i austrijski Linz.
Ćelićev izbor:
Luka Modrić (Real Madrid) 10
Andrej Kramarić (Hoffenheim) 9
Marcelo Brozović (Al Nassr) 8
Dominik Livaković (Fenerbahče) 7
Joško Gvardiol (Manchester City) 6
Bruno Petković (Dinamo) 5
Marko Livaja (Hajduk) 4
Josip Šutalo (Ajax) 3
Mateo Kovačić (Manchester City) 2
Luka Ivanušec (Feyenoord) 1.