U povodu rođendana velikog znanstvenika Nikole Tesle objavljujemo članak iz specijala Večernjeg lista: Tesla - čovjek koji je izumio 20. stoljeće.
Prvo živčani slom, koji ga je zamalo stajao života. A onda - prosvjetljenje, koje mu je donijelo vječnu slavu jednog od najvećih izumitelja svih vremena. Ta dva nevjerojatno važna događaja dogodila su se Nikoli Tesli upravo u Budimpešti kamo je stigao u siječnju 1881. godine. Prosvjetljenje koje će dovesti do najvažnijeg Teslina otkrića, okretnog magnetskog polja zahvaljujući kojem indukcijski motor proizvodi izmjeničnu struju, Tesla je doživio šetajući jednog zimskog dana, u veljači 1882., gradskim parkom poznatijim kao Városliget. Šetao je i recitirao poeziju, kad ga je zalazak sunca podsjetio na stihove iz Goetheova “Fausta” i u tom trenutku “istina mu se razotkrila”, uzeo je štap i u pijesku nacrtao dijagram kojim je postavio temelje moderne elektrotehnike.
To je prosvjetljenje opisao u svojoj autobiografiji, no prije opisa tog slavnog trenutka opisao je i kako je izgledao živčani slom koji mu je prethodio u Budimpešti. Vječno će žaliti, priznao je Tesla, zbog toga što u tim danima, kad se borio za život i nije ni pomišljao na to da će se ikada oporaviti, nije bio pod promatranjem stručnjaka psihologije i fiziologije. Jer njegovo je psiho-fiziološko stanje po dolasku u Budimpeštu bilo čudnovato i posebno. Teslina autobiografija nudi i tračak mističnosti u opisu tog živčanog sloma. Tesla tvrdi da su se njegova osjetila vida i sluha nevjerojatno pojačala. Mogao je jasno raspoznati udaljene predmete kojima nitko nije nazirao ni traga ni glasa. To je nešto što ga je, priznaje, pratilo od rođenja, pa se tako prisjeća da je kao dječak u Lici nekoliko puta spasio susjede od požara jer je noću čuo tiho pucketanje plamena koje nitko drugi nije mogao čuti tijekom spavanja. On je čuo i zvao je pomoć.
Također, to je nešto što ga je pratilo i dugo nakon Budimpešte, pa se prisjeća da je u američkoj državi Colorado 1899., obavljajući eksperimente, vrlo jasno čuo prasak gromova na udaljenosti 550 milja! No, iako tvrdi da je imao nevjerojatno dobar sluh i prije živčanog sloma, to konkretno iskustvo “bolesti” u Budimpešti nadilazilo je sve što je dotad iskusio ili vjerovao da je moguće.
“U Budimpešti sam mogao čuti otkucaje sata na udaljenosti od tri sobe između mene i sata. Slijetanje muhe na stol u sobi izazvalo bi tup udarac u mojem uhu. Vagon koji je prolazio na udaljenosti od nekoliko milja dobrano je prodrmao čitavo moje tijelo. Zvižduk lokomotive udaljene 20 ili 30 milja stvarao je toliko snažnu vibraciju klupe ili stolca na kojem sam sjedio da je bol bila nepodnošljiva. Konstantno mi je podrhtavalo tlo pod nogama. Da bih se uopće odmorio, morao sam poduprijeti svoj krevet gumenim jastucima”, napisao je Nikola Tesla.
Zvuci izbliza i izdaleka plašili su ga, a zrake sunca katkada bi stvarale snažan udar na njegov mozak. Morao se snagom volje natjerati da prođe ispod mosta ili slične strukture jer je imao osjećaj kao da most pritišće njegovu lubanju. U mraku je, tvrdi, imao čula poput šišmiša i mogao je detektirati postojanje objekta na udaljenosti do 12 stopa (3,6 metra) tako što je imao neki poseban osjećaj na čelu.
“Moj puls varirao je od nekoliko do 260 otkucaja”, napisao je Tesla. “Ugledni liječnik koji mi je prepisao dnevne doze bromida i kalija proglasio je moju bolest jedinstvenom i neizlječivom”. Pomalo je nevjerojatno da je Tesla iz takvog stanja umnog i fizičkog posrnuća uspio ne samo prijeći u stanje prosvijetljenosti u vezi s nečim što će se pokazati kao jedno od najvećih otkrića u povijesti, nego i u stanje kreativnog umnog i fizičkog napora u kakvom će živjeti i raditi sljedećih šest desetljeća. U trenutku pisanja autobiografije, napisao je da je, nakon oporavka od živčanog sloma u Budimpešti, radio 38 godina “skoro bez ijednog dana prekida”. Iz bolesti ga je izvukla “snažna želja za životom i za nastavkom rada”, a pomogao je i “predani prijatelj, sportaš” Anthony Szigeti. Szigeti je bio s njime u parku Városliget onoga sudbinskog dana. Prijatelj ga je vjerojatno pokušavao redovito izvoditi u park na čisti zrak jer je smatrao da će to Tesli pomoći da se izvuče iz ralja neobične bolesti.
Toga dana, tog kasnog “poslijepodneva koje će zauvijek ostati u mome sjećanju”, kako je pisao Tesla u autobiografiji, sunce se upravo spuštalo na zalazak i Nikola Tesla prisjetio se ovih stihova iz Goetheova “Fausta”, koje u autobiografiji citira u izvornom obliku, na njemačkom jeziku:
“Sie rückt und weicht, der Tag ist überlebt, Dort eilt sie hin und fördert neues Leben. Oh, dass kein Flügel mich vom Boden hebt Ihr nach und immer nach zu streben! Ein schöner Traum indessen sie entweicht. Ach, zu des Geistes Flügeln wird so leicht Kein körperlicher Flügel sich gesellen!”
Ideja mu je sinula u glavi poput snopa svjetlosti. Uzeo je štap i u pijesku nacrtao dijagram koji će šest godina kasnije pokazati na predavanju u Američkom društvu elektrotehničkih inženjera i koji će kasnije postati jedan od njegovih najvažnijih patenata. Otkriće koje je postavilo temeljni princip za proizvodnju izmjenične struje prvi je put izišlo iz Tesline glave, po kojoj se nejasno motalo još od studentskih dana u Grazu i poprimilo oblik u pijesku budimpeštanskog gradskog parka.
Video - Lik Nikole Tesle projiciran na zagrebačkim fontanama
Slike koje je vidio u glavi i prema kojima je crtao u pijesku bile su toliko “prekrasno jasne i čiste” da su “imale čvrstoću metala i kamena” do te mjere da je Tesla govorio svojem prijatelju Szigetiju: “Pogledaj moj motor ovdje, pogledaj sad kako se okreće!” Predodžba o dijelovima onoga što je crtao u pijesku bila mu je jasna do najsitnijih detalja. Bilo je to mentalno stanje potpune sreće, ekstatičnost kakvu Nikola Tesla dotad nije nikad iskusio.
U Budimpeštu je Tesla došao nakon što je u Pragu u novinama čitao o tome kako stanoviti Ferenc Puskás, bivši husarski potpukovnik, planira u Budimpešti graditi telefonsku centralu po američkoj tehnologiji, koju Ferencov stariji brat Tivadar razvija u Europi kao ovlašteni zastupnik tvrtke Thomasa Edisona. Nikola je pretpostavljao da njegov ujak Pajo, također husarski časnik i u to vrijeme baš u službi u Budimpešti, mora poznavati Ferenca Puskása i da bi mu on mogao pomoći da dobije posao. Nećak je pisao ujaku koji mu je odgovorio da ga čeka posao kod Puskása u Budimpešti. No, kad je stigao u Mađarsku, Tesla je shvatio da su izvještaji o tamošnjoj telefonskoj centrali preuranjeni, da ga posao u toj centrali još ne čeka i prihvatio je drugi posao tehničkog crtača u Središnjem telegrafskom uredu Mađarske. Bila je to državna služba, ali Tesla se brzo snašao: svojim znanjem i sposobnostima zainteresirao je šefove koji su mu dali da radi izračune, nacrte i procjene vezane uz nove instalacije. To je radio sve dok Puskásov projekt telefonske centrale nije počeo s radom i tada se prebacio na taj posao. Bio je glavni električar budimpeštanske telefonske centrale koja je počela raditi 1. svibnja 1881. s 25 pretplatnika. Nije ga patentirao jer u Austro-Ugarskoj još nije bilo patentnih zakona i ureda u kojem bi to mogao učiniti, ali razvio je izum za pojačavanje glasa u telefoniji.
Gospodin Puskás ponudio mu je posao u Parizu, što je Tesla rado prihvatio. U travnju 1882., u društvu prijatelja Anthonyja Szigetija, dolazi u francusku prijestolnicu koju će kasnije opisati kao “čaroban grad” koji je na njega ostavio “upečatljiv dojam”. “Danima nakon dolaska lutao sam ulicama posve zbunjen novim prizorima. Privlačnosti su bile brojne i neodoljive, pa sam, nažalost, plaću trošio čim sam je primio. Kad me gospodin Puskás upitao kako se snalazim u novoj sredini, situaciju sam mu precizno opisao riječima da je ‘posljednjih 29 dana u mjesecu najteže”, šaljivo je zapisao Tesla.
Stanovao je na bulevaru St. Marcel, radio u mjestu Ivry-Sur-Siene, gdje su ga Tivadar Puskás i Edisonov prijatelj i suradnik Charles Batchelor zaposlili u tvornici žarulja. Od pariškog doma do tvornice u Ivryju Tesla je pješačio sat vremena, ali najprije bi svakog jutra, na putu prema poslu, zastao na javnom bazenu na Seini i plivao 27 krugova. Jer, kako je bio opsjednut brojem tri, tako je i broj otplivanih krugova u bazenu morao biti djeljiv s trojkom.
Dok nije radio, u Parizu je upoznao neke poduzetne Amerikance s kojima se družio oko biljarskog stola, a kad im je opisao svoj izum, indukcijski motor s pomoću kojeg se proizvodi izmjenična struja, jedan od njih ponudio mu je da osnuju dioničko društvo.
“Njegov mi se prijedlog učinio smiješnim. Nisam imao pojma što to znači, osim da je to tipično američki način obavljanja stvari. Međutim, od toga nije bilo ništa, a sljedećih nekoliko mjeseci morao sam putovati s kraja na kraj Francuske i Njemačke te rješavati probleme u elektranama. Po povratku u Pariz, jednom od činovnika poduzeća, gospodinu Rauu, predao sam nacrt za usavršavanje njihovih dinama i on mi je ponudio priliku. Moj uspjeh je bio potpun i oduševljeni upravitelji povjerili su mi povlašten zadatak usavršavanja vrlo traženih automatskih regulatora”, opisao je Tesla te dane u svojoj autobiografiji.
No, ubrzo se dogodila nezgoda u rasvjetnoj centrali koju je Edisonova tvrtka izgradila na novom željezničkom kolodvoru u Strasbourgu. Pokrajina Elzas, čiji je Strasbourg glavni grad, bila je, zajedno s pokrajinom Lorenom, pripojena Njemačkoj nakon francusko-pruskog rata 1871. godine. Edisonova tvrtka već je dotad osvjetljavala slavne zgrade od pariške opere do bavarskog teatra, no njemačka je vlada odbila preuzeti strasbouršku rasvjetnu centralu nakon nezgode u kojoj je, pri svečanom otvorenju novog kolodvora i nove centrale, došlo do kratkog spoja koji je urušio velik dio zida. Sve se to odigralo u nazočnosti starog cara Vilima I., pa je skandal bio tim veći. Francuska se tvrtka suočila s mogućnošću velikog gubitka i novca i ugleda.
Uprava tvrtke poslala je Nikolu Teslu da riješi problem u Strasbourgu. Tesla je ondje stigao u veljači 1883. i ostao otprilike godinu dana. “Postojala je neka bakterija slave u tom starom gradu. Ostali su se zarazili, ali ja sam izbjegao toj bolesti”, običavao je govoriti Nikola Tesla kasnije o Strasbourgu, gdje je u vrijeme njegova boravka živjela još nekolicina ljudi koji će kasnije postati slavni.
Svoje otkriće iz Budimpešte Tesla je čitavo vrijeme nosio sa sobom u glavi, ali nije još završio eksperiment i nije ideju pretočio u djelo. Pokušao je u Parizu objasniti svome šefu Charlesu Batcheloru, Edisonovu prisnom prijatelju i suradniku, da je njegov koncept izmjenične struje (AC) mnogo bolji od jednosmjerne struje (DC). No, Edisonova kompanija i njezine tvornice radile su po principu jednosmjerne struje. Očito je previše novca, truda i kompanijske filozofije već bilo uloženo u taj koncept da bi Batchelor tako lako prihvatio Teslinu hrabru novu ideju.
Tesla, međutim, nije odustajao. Iako su ga u Strasbourgu danonoćno zaokupljali praktični poslovi oko teškog zadatka koji mu je povjeren, iako je bio okupiran i brojnim sastancima s njemačkim službenicima te pisanom korespondencijom koja mu je također oduzimala mnogo vremena, ipak je radio i na dovršenju svog velikog eksperimenta. Preko puta novog željezničkog kolodvora radio je u maloj mehaničarskoj radionici u koju je donio nešto svog materijala. Radio je na konstrukciji jednostavnog indukcijskog motora. I napravio ga je, u ljeto 1883., “kad sam napokon doživio zadovoljstvo da vidim rotaciju prouzročenu izmjeničnim strujama različite faze bez kliznog kontakta ili komutatora, kako sam to godinu dana prije zamislio”. “Bio sam vrlo zadovoljan, no ni slično deliriju radosti koji je popratio moje prvo otkriće”, napisao je Tesla.
Originalni model, taj prvi Teslin indukcijski motor iz 1883., sačuvan je i izložen u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. I još uvijek radi. A od tada do danas razvijeni primjerci tog originalnog modela naširoko se koriste u industriji, kućanstvu, danas i u modernim električnim automobilima koji nose baš Teslino ime. Teslin izum, detaljno zamišljen u Budimpešti i izgrađen u Strasbourgu, pokrenuo je industrijsku revoluciju na prijelazu stoljeća. Tesla je u Strasbourgu stekao dobrog prijatelja – bivšeg gradonačelnika, gospodina Bauzina, kojega je upoznao s tim i drugim svojim izumima, i čiju je podršku nastojao zadobiti.
“Bio mi je iskreno naklonjen i predstavio je moj projekt nekolicini bogatih ljudi. Ali, na moje razočarenje, nije dobio odgovora”, pisao je Tesla. No, Bauzin mu je na svaki mogući način htio pomoći i Tesla se prisjećao “svojevrsne pomoći dobivene od tog šarmantnog čovjeka, koja nije bila novčana, ali ništa manje cijenjena”. Gospodin Bauzin je 1. srpnja, da proslave Teslin izum, otkopao skrivene zalihe vina St. Estèphe, berbe iz 1801., koje je zakopao kad su 1870. zemlju okupirali Nijemci.
Zaključio je da ne poznaje osobu koja više od mene zavrjeđuje da popije to skupocjeno piće. Mogu reći da je to bio jedan od nezaboravnih događaja”, pisao je Tesla. Bauzin ga je poticao da se vrati u Pariz što prije i ondje potraži podršku uglednika. Tesla je jedva čekao da bude u prilici to učiniti, ali radovi zbog kojih ga je poslodavac poslao u Strasbourg jako su se oduljili, često i zbog pregovora oko raznih sitnih prepreka, više birokratskih nego tehničkih. Bilo je trenutaka kad mu se cijela ta situacija doimala “beznadnom”, ali Tesla nije odustajao od izvršenja zadatka zbog kojeg je poslan u Strasbourg. Odlučio je uspjeti po svaku cijenu i na kraju su njegovi napori urodili plodom.
“Do proljeća 1884. sve je bilo popravljeno, centrala je službeno preuzeta, a ja sam se u Pariz vratio s osjećajem ugodna iščekivanja. Jedan od činovnika obećao mi je pozamašnu nagradu ako uspijem, kao i pravičnu naknadu za poboljšanja koja sam napravio na njihovim dinamima, pa sam se nadao da ću dobiti popriličnu svotu novca”, prisjetio je Tesla u svojoj autobiografiji. No, tri činovnika o kojima je ovisila sva ta isplata prebacivala su odluku jedan na drugog, drugi na trećeg, treći na prvog i tako ukrug. Sve dok Tesla nije shvatio da je nagrada koju očekuje zapravo “kula u oblacima”.
Potpun neuspjeh mojih pokušaja da pronađem kapital za istraživanja bilo je još jedno razočaranje, pa sam, kad me gospodin Batchelor počeo nagovarati da odem u Ameriku, gdje bih usavršavao Edisonove strojeve, odlučio okušati sreću u zemlji velikih mogućnosti”, pisao je Tesla.
Unovčio je svoju skromnu imovinu i kupio kartu za vlak od Pariza do Le Havrea i potom za brod do New Yorka. No, na željezničkom kolodvoru Gare du Nord u Parizu, samo nekoliko trenutaka prije polaska vlaka, shvatio je da je opljačkan: netko mu je ukrao putne karte i novac. “Nisam znao što učiniti. Herkul je imao mnogo vremena za razmišljanje, ali ja sam morao odlučiti trčeći uz vlak, a proturječni su se osjećaji u mojem mozgu izmjenjivali poput oscilacija kondenzatora. Uz ponešto spretnosti, odlučnost je u posljednji trenutak odnijela pobjedu i, uz uobičajena banalna i neugodna iskustva, uspio sam se ukrcati na brod za New York s ostatkom svoje imovine, nekoliko pjesama i članaka koje sam napisao, te snopom proračuna povezanih s rješavanjem jednog nerješivog integrala i mojeg letećeg stroja”, napisao je Tesla.
Banalna i neugodna iskustva koja spominje u svojoj autobiografiji nisu detaljnije opisana, ali neki izvori govore da se na brod ukrcao tako što se prisjetio broja svoje izgubljene putne karte i uvjerio službenike brodarske kompanije da ga puste samo na temelju tog upamćenog broja. Prekooceansko putovanje koje će promijeniti tijek povijesti zamalo se nije dogodilo zbog sitnih kolodvorskih lopova.
Sve nekak ukazuje da je Tesla prije prosvjetljenja doživio kontakt s entitetima