U novom broju najutjecajnijeg svjetskog znanstvenog časopisa Science objavljen je članak o najnovijem dostignuću poznatog MIT-ovca, hrvatskog znanstvenika Marina Soljačića. Nakon što je ostvario proboje u bežičnom prijenosu energije te transparentnom prikazu, sa svojom momčadi, u kojoj je još jedan Hrvat – Ivan Čelanović, te u suradnji sa znanstvenicima kineskog sveučilišta Zhejiang došao je do otkrića u području filtriranja svjetlosti.
Silicij i tantal
Poznato je da se svjetlosni valovi mogu definirati po tri osnovne karakteristike, njihovoj boji, odnosno valnoj duljini, polarizaciji i smjeru. Otprije je moguće filtrirati svjetlost u odnosu na njezinu boju ili polarizaciju, no učiniti to isto u odnosu na smjer dosad je bilo jako teško izvedivo. Prvi je put ekipa s Massachusetts Institue of Technology uspjela napraviti sustav koji dopušta prolaznost svjetlosti bilo koje boje samo ako ona dolazi iz točno određenog smjera, a sva ostala svjetlost koja dolazi iz bilo kojeg drugog smjera odbija se.
To otkriće moglo bi dovesti do napretka u solarnim fotonaponskim sustavima, teleskopima i mikroskopima ili zaslonima. Sustav se sastoji od 80 ultratankih prozirnih slojeva sačinjenih od dvaju materijala, silicija i tantala, čija je debljina precizno određena. Svi slojevi zajedno debeli su osam mikrometara. Od njih će se svjetlost na svojem izlasku gotovo potpuno odbiti, osim one koja je stigla pod željenim kutom.
Slojevi su naizgled prozirni, ali se kroz njih vidi samo pod određenim kutom. I prije je bilo moguće svjetlost filtrirati samo pod određenim kutom, no ti pristupi bili su ograničeni na uzak spektar boja. Soljačić i njegovi suradnici tu su ostvarili ključan napredak.
Filtri za kamere
Konkretno, ako gledamo svemir kroz teleskop, svjetlost neke sjajnije zvijezde onemogućavat će nam da jasno vidimo planet pokraj nje, on će se vidjeti samo u obrisima. Primjenom Soljačićeva sustava takve ćemo planete moći vidjeti mnogo jasnije. Najveći problem solarnih fotonaponskih sustava jest što oni pri zagrijavanju isijavaju infracrvenu svjetlost čime se gubi efikasnost.
Novim sustavom to bi se isijavanje smanjilo. Soljačićev izum našao bi primjenu i na zaslonima, gdje bi omogućio da sadržaj prikazan na mobilnom uređaju ili čemu drugome što ima zaslon može vidjeti jedino njegov korisnik koji ga gleda pod zadanim kutom. Moguće bi bilo napraviti i filtre za kameru kroz koje bi dolazila samo svjetlost od predmeta snimanja, dok bi sva ostala bila odbijena, dakle vidio bi se samo taj predmet.
Po čemu je to Marin Soljačić hrvatski znanstvenik, kao što kaže autor članka. Pa MIT je američki institut, a ne hrvatski. Marin je Hrvat na kojega smo svi mi ponosni, ali nije hrvatski nego američki znanstvenik, za razliku od Tomislava Domazeta koji je hrvatski znanstvenik.