Cjelotjedni rad, uz slobodnu nedjelju, radno je vrijeme Marina
Soljačića, jednog od rijetkih domaćih znanstvenika priznatih u svijetu.
Izum bežičnog nezračećeg prijenosa energije donio mu je prije dvije
godine popularnost, a veliko priznanje za svoj rad potvrđeno mu je
prošli mjesec dobivanjem nagrade MacArthur Feelowship (nagrada za
genijalnost).
– Nagrada je sigurno dobra motivacija i priznanje za rad – kaže
Soljačić te potvrđuje da takvo pozitivno i motivirajuće stajalište
prema znanstvenicima postoji u SAD-u, a uvjerio se da isti pristup
imaju još neke zemlje, poput primjerice Izraela ili Njemačke. No
priznaje da pohvale nisu izostale niti iz hrvatske Vlade, pa su ga u
Hrvatskoj primili svi bivši i sadašnji ministar znanosti te premijer, i
predložili mu povratak.
– Često razmišljam o povrtaku, no kako trenutačno radim na nizu novih
projekata sa svojim timom, povratak će pričekati – kaže Soljačić.
Na kojim projektima trenutačno radi, Soljačić za sada ne želi
precizirati, no spominje da su s područja nanofotonike, nelinearne
optike i bežičnog prijenosa energije. Kaže da se na njima radi timski,
jer rijetko kada netko na projektu radi sam.
– Trenutačno nas je u užoj grupi devet, a u široj oko 50. Oduvijek sam
imao ljubav prema primijenjenoj fizici smatrajući je korisnijom za
tehnologiju. A interes sam osjetio još u osnovnoj školi, kada sam na
dječji način puno razmišljao o izumima, lansiranjima raketa u drugu
galaksiju – prisjeća se Soljačić koji je danas zaposlen kao profesor na
odsjeku za fiziku na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology
(MIT).
Na istom je sveučilištu i diplomirao prije 12 godina na studiju fizike
i elektrotehnike, a za koje je dobio punu stipendiju nakon završene
srednje škole u zagrebačkom MIOC-u. Godine 1998. završio je magisterij
iz fizike na Princeton University.
– Kada mi je ponuđena stipendija na MIT-u, takvu priliku nisam mogao
propustiti, niti sam ikada zažalio na toj odluci – kaže Soljačić,
obrazlažući da mu je na tom sveučilištu dana prilika za puno praktičnog
rada iz fizike i mogućnost uključivanja u istraživačke grupe. Nadalje,
moguć je i rad preko ljeta, čime studenti mogu dobiti dodatno znanje.
– Osobno sam radio na projektu s dvoje istaknutih profesora, Lisom
Randall i Alanom Guth, a otuda je krenuo i moj znanstveni rad –
prepričava Soljačić i dodaje da je upravo praktičan rad vjerojatno
najveća razlika između MIT-a i velikog broja drugih sveučilišta.
