Velike mačke, medvjedi, vukovi, bizoni, zebre, nosorozi, vodenkonji, slonovi, žirafe, čovjekoliki majmuni.. Znate li koliko ima vrsta velikih kopnenih životinja na svijetu? Po opće prihvaćenoj definiciji, kopnena "megafauna" uključuje mesoždere do najmanje 15 kilograma težine i biljojede teže od 100 kilograma. Odgovor na ranije postavljeno pitanje relativno je skroman - 101.
A i taj će broj uskoro postati dvoznamenkast i mogao bi nastaviti padati alarmantnom brzinom, upozoravaju biolozi. Tri petine tih divnih stvorenja već se nalaze na listi ugroženih vrsta koju sastavlja Međunarodni savez za očuvanje prirode (IUCN). Još gore, više od desetak vrsta megafaune nalazi se u statusu koji se može usporediti s intenzivnom njegom. One su označeni kao "kritično ugrožene" ili "izumrle u divljini". "Znanstvenici koji se bave zaštitom prirode uskoro biti zaposleni pisanjem osmrtnica za vrste i podvrste megafaune jer one nestaju s planeta", ističe Bill Ripple, profesor sa Sveučilišta Oregon State i glavni autor otvorenog pisma objavljenog u prosincu nazvanog "Upozorenje svjetskih znanstvenika čovječanstvu" koje je potpisalo više od 15 tisuća njegovih kolega.
Ovog je tjedna u kenijskom zoološkom vrtu uginuo Sudan, posljednji mužjak sjevernog bijelog nosoroga. U vrijeme njegova rođenja, prije 45 godina, u divljini je bilo najmanje 700 primjeraka njegove podvrste. Konzervacijski biolozi nekoć su u svojim nastupima bili obzirni, ali danas više ne biraju riječi.
Sindrom tihe savane
Saharska adaks antilopa gotovo da je osuđena na izumiranje. Istočna gorila, koja se također lovi zbog mesa, "jedan je korak od toga da nestna", kao i iznimno blagi i inteligentni orangutani s Bornea i Sumatre. Znatno se smanjuju i populacije karizmatičnih vrsta megafaune koje su dovoljno brojne da svake godine u Afriku privuku milijune turista. Tijekom prošlog stoljeća brojnost lavova, nosoroga i geparda pala je za gotovo 90 posto. Populacija nekad sveprisutnih žirafa u samo tri desetljeća pala je do razine "ranjivosti", a prognozira se i da će trećina polarnih medvjeda nestati do sredine ovog stoljeća. "Suočeni smo s vrlo stvarnom mogućnosti da ti divovi prirode izumru u divljini tijekom naših života, pred našim očima", upozorava direktorica IUCN-a Inger Andersen. Ne ohrabruje ni širi kontekst.
Znanstvenici su složni oko toga da je Zemlja ušla u novu eru "masovnog izumiranja" u kojoj vrste svih veličina i oblika nestaju stotinu puta brže nego što je to "normalno". Posljednje masovno izumiranje, peto u pola milijarde godina, dogodilo se prije 65 milijuna godina kad je asteroid pogodio Zemlju i zbrisao dinosaure. Mnogi su uzorci nestajanja megafaune poput gubitka staništa, krivolova, sukoba čovjeka i predatora oko stoke, a u slučajevima poput polarnih medvjeda i klimatskih promjena.
Zajednički nazivnik iza svih tih faktora neizdrživa je ekspanzija čovječanstva. "Najveća prijetnja divljim životinjama u Africi jest činjenica ih jedemo dok ne izumru", poručio je Paul Funston, direktor Panthere, svjetske organizacije koja se bavi očuvanjem divljih mačaka. Funston dodaje kako je na nekim područjima to dovelo do onoga što zaštitnici prirode nazivaju "sindromom tihe savane". "Postoje mnoga zaštićena područja koja djeluju potpuno netaknuto – šume, ptice, pčele, sve je tamo", rekao je za AFP. "Ali nedostaju veliki sisavci, a to je zbog toga što su pojedeni".
Investicije u nacionalne parkove
Procjenjuje se da će stanovništvo Afrike do 2100. narasti četiri puta, s jedne na četiri milijarde, dodaje Funston. Zaštitnici okoliša su po prirodi optimisti jer kad ne bi vidjeli svjetlo na kraju tunela sve njihove akcije činile bi se besmislene. U nekim regijama i jesu uspjeli spasiti vrste s ruba izumiranja. No moraju biti i realni, upozorava Michael Knight, vođa specijalističke skupine IUCN-a za afričkog nosoroga i znanstvenik iz Centra za afričku konzervacijsku ekologiju iz južnoafričkog Port Elizabetha. "Afrika više nije maštarija s otvorenim krajolicima i divljim životinjama koje trče uokolo", istaknuo je Knight. "Morat ćemo se suočiti sa stvarnošću da neka područja više neće biti cjeloviti ekosustavi". Za pedeset godina će "izazovi biti deset, možda i pedeset puta teži" , zaključuje Knight.
Funston smatra kako su za svjetliju budućnost ključne strateške investicije u nacionalne parkove. Studije su dokazale izravnu korelaciju između dolara investiranih po kvadratnom metru sa stopom preživljavanja zaštićenih vrsta. "Gotovo smo spremni za trijažu", rekao je Funston. "Za lavove je ona gotova – identificirali smo 14 ključnih krajolika gdje se treba trošiti novac za očuvanje". "To se odnosi na svu megafaunu", zaključuje Funston. "Hitno moramo napustiti naš pristup koji se temelji na pojedinačnim vrstama".