Među najvažnijim pitanjima današnje znanosti nameću se način nastajanja materije i energije te način pretvaranja materije u energiju i obratno, ali i zakon po kojem se to događa. O tome nešto znamo, a nešto ne znamo. Što znamo? Znamo da se materija može pretvoriti u energiju. Primjer su te pretvorbe nuklearna bomba i nuklearna elektrana. U tim procesima manipuliramo materijom sastavljenom od urana, plutonija ili vodika, dobivamo lakšu materiju sastavljenu od olova i helija, a razlika u težini ulazne i izlazne materije jest oslobođena energija. U nuklearnim bombama manipulacija je nekontrolirana i nagla pa se naglo oslobađa velika energija, a u nuklearnim elektranama manipulacija je kontrolirana pa se energija oslobađa polagano, tako da je možemo hvatati kao toplinsku, a poslije tu toplinu pretvoriti u električnu energiju. Time smo dokazali da je materija stvarno energija jer, da nije tako, ne bismo nikako mogli iz same materije dobiti tu silnu energiju.
Paradigme života
Znamo li pretvoriti energiju u materiju? E, to je zasad još uvijek problem. To pokušavamo učiniti u CERN-u, europskom atomskom centru u Ženevi. Dakle, sva ta velika „misa“ u Ženevi koja traje već pedeset godina i stoji milijarde pokušaj je da energiju pretvorimo u neki materijal. Najjednostavniji oblik moguće dobivene materije bila bi tzv. Božja čestica ili bozon. Elementarna jedinica materije, ali dobivena iz energije. Jesmo li u tome uspjeli? U biti nismo, ali govorimo da jesmo. Kako smo to izveli? Dali smo nekim magnetičnim jednostavnim česticama „užasnu“ energiju tako da smo ih silno ubrzali u jakom i dugom magnetskom polju te ih sudarili. U sudaru smo izgubili velik dio energije i mislimo da se ta energija pretvorila u masu. Navodno je pokus uspio. Zašto navodno? Gubitak energije trajao je vrlo kratko. Izgubljena energija nije se ponašala kao materija, nego kao nešto novo, ali to bismo prije mogli nazvati kratkotrajnom zgusnutom energijom nego masom. A zašto nam je to važno? Zato što je ta igra pretvorbe nužna da se objasni nastanak i samog svemira.
Daljnje temeljno pitanje znanosti jest pitanje života. Kako od nežive materije i energije koja postoji u svemiru nastaje živa materija i energija? Što su to živa materija i energija? Kažemo da je neka materija i energija „živa“ ako se u svom postojanju povećava energetski i materijalno. Te ako se u određenoj točki svoga energetskog i materijalnog rasta od nje odvoji neki dio koji je isto tako sposoban proizvesti isti takav učinak. I ništa drugo. Je li i stvaranje hrđe na željezu nekakav život? Možda ćete se iznenaditi, ali u biti i to je dinamika koja ima elemente života. No nije nam ni na kraj pameti da to nazovemo životom. Bolje bi bilo reći da je stvaranje metalne hrđe preteča života, kao i bilo koji drugi sličan kemijski proces. Koliko ima takvih „preteča života“ u svemiru?
Gotovo beskonačno. Ako nastajanje željezne hrđe detaljnije razložimo, dobivamo i ovo: željezo u povoljnim okolnostima suobraća s kisikom i uzima ga iz okoline zajedno s energijom koja postoji u okolini i stvara oksid željeza, što je hrđa. To je paradigma hranjenja. Kisik uzima natječući se s drugim procesima u okolini koji bi isto tako rado uzeli taj kisik. To je borba, a preživljava onaj koji je sposobniji uzimati kisik. To je paradigma kompeticije. Kada je masa hrđe dovoljno velika, od nje fizički otpadaju komadi koji započinju isti proces. To je paradigma reprodukcije. Reklo bi se, sve su paradigme života na broju.
Zaključak: u prirodi materije i njezinim osobinama privlačenja i odbijanja te spajanja i rastavljanja tih spajanja korijen je života koji je kao kasnija posljedica neminovan i neizbježan. A kako od tog najprimitivnijeg „nagona za spajanjem i razdvajanja materije“ dolazimo do sadašnjeg oblika života koji vidimo svuda oko sebe i kojem sami pripadamo? Odgovor je vrijeme. Pokretački je obrazac zakon evolucije. Što kaže glavni pokretački obrazac evolucije?
Slučajnost malo vjerojatna
One jedinke koje imaju povoljnije osobine za preživljavanje, a to je uzimanje hrane iz prirode i razmnožavanje, s vremenom će nadvladati. To je objasnio Darwin. Ali ne samo on. Davno prije njega to je bilo toliko jasno da se nalazi i u narodnim poslovicama gotovo svih naroda. Na primjer, kod nas su te poslovice ili izreke: Tko je jači, kvači; Tko je bliže vatri, bolje se grije; Sila Boga ne moli; Sit gladnu ne vjeruje... Međutim, iako je to tako razvidno, najveći dio klasične znanosti o evoluciji bavi se baš time, to jest kako priroda življenja ili življenje organizma u prirodi daje prednost, odabire bolju osobinu na štetu lošije osobine. Tako je nastao glavni “impresario“ klasične znanosti o evoluciji. Međutim, to za prave znanstvenike evolucije nije dovoljno i nije glavno pitanje.
Pravo pitanje evolucije jest kako nastaju nove osobine, a ne kako ih priroda poreda. Na to pitanje nije znao odgovoriti ni veliki Darwin, a ni suvremeni evolucionisti. Uglavnom svi su se složili, „prelamajući preko koljena“, da te nove osobine koje će priroda provjeriti i odabrati nastaju slučajno.
Osobine mogu biti vrlo jednostavne i vezane za vrlo jednostavnu strukturu nasljednog materijala. Na primjer, prioni su najjednostavniji oblici organske sređene materije. Toliko su jednostavni da sav njihov materijal sudjeluje u nasljeđivanju, kao i u rastu i dijeljenju. Oni su zavijugana višestruka organska molekula koja se razdvoji na dvije iste molekule. Nakon toga svaka od tih molekula ima u svojoj kemijskoj strukturi „biokemijski nagon“ da se kompletira istom takvom molekulom, a taj se proces može ponavljati unedogled. Materijal za novu molekulu koja je „ista sebi“ jednostavno fizikalnim i biokemijskim silama uzima iz okoline, krade, pljačka od živog materijala u kojem se prion nalazi uništavajući taj živi materijal do njegove smrti ili nestanka.
Što znamo o modelu priona, jednog od najjednostavnijih živih organizama u prirodi?
Promjena molekule može se dogoditi sasvim slučajno, i to čistim okolnim fizikalnim i kemijskim silama, a to su prirodno zračenje, toplina, hladnoća, tlakovi okolnih materijala, promjena pH vrijednosti, odnosno kiselosti i lužnatosti itd. S obzirom na to da priona u malom prostoru gdje žive ima milijarde i da se podijele svakih nekoliko minuta do jednog sata, moguće je da u takvom bogatstvu dijeljenja „kvrcne“ neka promjena koja daje brži rast i brže dijeljenje. Tada, po prirodi stvari, prostor življenja zauzmu ti novi prioni, a ostali, nepromijenjeni prioni polako nestaju jer im materijal za rast i razmnožavanje uzmu promijenjeni. Tako nastaje nova podvrsta tzv. naprednijih priona na štetu onih koji su tu živjeli prije promjene. Nastali su prioni s novom osobinom. Doista je nastalo sve slučajno.
Međutim, što ako imamo jednu osobinu koja zahtijeva dvije nezavisne promjene a da svaka od njih pojedinačno ne znači ništa, nego znače tek ako se obje dogode istovremeno ili u seriji? E, tada se statistička vjerojatnost „slučajne“ povoljne osobine silno smanjuje. Međutim, i to je moguće očekivati u zakonu velikih brojeva kakav je rast i dijeljenje priona, virusa pa i jednostaničnih organizama. Što se događa ako su za neku novu osobinu potrebne tri, četiri ili pet slučajnih promjena? Statistička vjerojatnost takvog događaja još se više smanjuje u odnosu na jednu slučajnu promjenu. Ali ni tada nije nemoguća. Zašto? Pa zato što opet imamo zakon velikih brojeva. Među milijardama milijardi priona ili virusa u milijunima organizama životinjskog i biljnog svijeta koji se dijele svakih desetak minuta može se očekivati i ta „malo vjerojatna“ slučajnost.
Što ako je za pojavljivanje neke osobine potrebno dvadesetak poluzavisnih i dvadesetak potpuno nezavisnih promjena na nasljednom materijalu? Vjerojatnost je toliko mala da je možemo smatrati nemogućom. Zato su promjene na nasljednom materijalu, mehanizmom slučajnosti, vrlo jednostavne, a ne kompleksne. Jednostavnost je statistički moguća, ali ona ne čini ništa bitno u osnovnom nasljednom materijalu. Za bitnu promjenu, koja se kod Darwina ambiciozno zove „O podrijetlu vrsta“, potrebne su veće, kompleksnije i korjenitije promjene.
Zaključak: ozbiljne, „pristojne osobine“ koje daju evolucijsku prednost jedinkama u istoj vrsti, a posebno one velike promjene koje stvaraju od prethodne vrste novu vrstu multifaktorijalno su uvjetovane te slučajna pojedinačna promjena ne znači ništa, a velik broj slučajnih pojedinačnih promjena također ne znači ništa osim kaosa u nasljednom materijalu. To dokazuje matematika.
Tajna nastanka novih osobina
Dakle, da bi se proizvela ozbiljna nasljedna osobina koja bi se ponudila prirodi stvari na odabir, potrebna je puno kompleksnija priprema, a ne slučajnost. Potrebne su promjene na desetke mjesta u nasljednom materijalu, istovremene ili vremenski povezane. Ako bismo uzeli da to proizvodi slučajnost, vjerojatnost da će se to dogoditi kretala bi se od 1 kroz 1 s tridesetak nula u razlomku, a to zapravo znači – nevjerojatnost.
Unatoč tome, ipak je neosporna činjenica „da se svijet evolucijski kreće“. Da se stvari ipak mijenjaju i da priroda ipak dobiva nove osobine jedinki u svakoj vrsti na odabir, da bi ono što je bolje propustila, a ono što je lošije potisnula. U čemu je onda „kvaka“? Odmah se nameće pitanje kreacije ili kako se dolazi do neke osobine? To je glavno pitanje evolucije, ali ne samo evolucije nego i mnogo šire!
Usput, Darwin je riješio samo prvi dio „darvinizma“, odnosno malo nam je bolje obrazložio ono što su svi „narodi“ i prije njega znali – da priroda nasiljem daje prednost sposobnijima. Ali onaj drugi dio evolucije, a to je kako nastaju nove osobine, nije. Naravno, ne treba mu zamjeriti, u njegovo se vrijeme uopće nije znalo o materijalnim osnovama i mehanizmima nasljeđivanja. Pitate se zašto o ovome što čitate piše neurolog? I hoće li ubaciti neka znanja i pravila neurologije? U pravu ste, pokušat će ubaciti. Kako nastaju osobine koje se ponude prirodi na odabir? Razmotrimo jednu od osobina organizma ponuđenih prirodi. Uzmimo morskog raka, koji ima jedno teleskopsko, pneumatsko uvlačivo ticalo, polugu ili rog. Taj je rog izgrađen od kombiniranog organskog i anorganskog materijala i po čvrstoći i elastičnosti gotovo mu nema ravnog u prirodi. Možemo pretpostaviti da je za takvu čvrstoću, elastičnost i takvo oblikovanje roga potrebno najmanje pet genskih točnih pozicija.
Dalje, taj je rog uvučen u tijelo raka i izlazi na poticaj koji dobiva od osjetila raka po čistim načelima pneumatike. Kad dobije nalog, izlazi takvom brzinom da može razbiti najsnažniji oklop bilo koje morske životinje te se nakon udara ponovno uvlači u početnu poziciju. Njegovo izbacivanje takvom brzinom i statičko uravnoteženje tijela raka posao je čiju osobinu mora kontrolirati najmanje pet dodatnih gena ili genskih sustava (proizvoljno rečeno). Primanje izvanjskih informacija za njegovu upotrebu i pretvaranje informacija u izvršni oblik također mora kontrolirati najmanje pet dodatnih gena ili genskih sustava (proizvoljno rečeno). Sada već imamo petnaest gena ili genskih sustava koji kontroliraju tu sposobnost (proizvoljno rečeno).
Da bi se od nekog raka koji nema ništa od te ekstremne pneumatske sposobnosti proizveo takav rog, potrebno je da najveći broj od tih petnaest gena postoji istovremeno. Ako se slučajno pojavi neki gen za neku međufazu nastanka takvog pneumatskog roga, to za raka nema nikakve važnosti. Samo je konačni oblik teleskopskog pneumatika koristan. Suprotno tome, izrasline ili očvrsnuća na nekim dijelovima tijela raka samo su smetnje i priroda ih neće favorizirati, nego odbaciti. Oni su višak materijala, višak trošenja energije, smetnja pri gibanju, pri radu drugih organa raka i slično. Dakle, samo kad se postigne konačni oblik, priroda će mu dati prednost. Prema tome, petnaest gena na nasljednom materijalu mora se promijeniti istovremeno, što znači za vrijeme života jedinke raka u istom korisnom pravcu, i tek bi tada novonastali potomak toga raka imao potpuno novu osobinu koju bi priroda stvari favorizirala. Što želimo reći? Matematika ili, bolje rečeno, statistika kaže: ne može to tako, ne može se to dogoditi slučajno!
Genetička ‘stvarnost’
S čime bismo to mogli usporediti? Recimo, imamo jedan katodni televizor proizveden prije pedeset godina i nešto otpisane opreme IRB-a u skladištu. Nama je potreban radar. U katodnom televizoru i otpisanoj opremi IRB-a nalaze se gotovo svi dijelovi koji bi mogli poslužiti za proizvodnju primitivnog radara. Ako ih bacimo s desetog kata zgrade, vjerojatnost da će se od starog katodnog televizora i otpisanog materijala IRB-a sam od sebe proizvesti primitivni radar jednaka je vjerojatnosti da će se za života raka koji nema teleskopski pneumatski rog slučajno u njegovu nasljednom materijalu promijeniti petnaest gena i kod potomka rezultirati „proizvodnjom“ teleskopskog roga opisanih osobina. Nikakva.
Dakle, objašnjenje kako nastaju osobine „vapi“ za nekim kreatorom osobina. Slučajnost, koja na spomenuti način objašnjava nove osobine kod živih bića, matematički je gotovo isključena. To sve više shvaćaju moderni evolucionisti. Tako da se sasvim opravdano postavlja pitanje kako nastaju nove osobine. Mehanizmi koji se dosad nude ne mogu potpuno odgovoriti na to najvažnije pitanje evolucije. Traži se kreator. Štoviše, mogli bismo razmišljati i ovako: zašto neka životna vrsta u nekom okruženju razvije osobinu koju ponudi prirodi na odabir a koja ujedno i odgovara uvjetima okoline. Na primjer, zašto slon ne razvija riblje osobine, ili riba lavlje osobine, ili bakterija ptičje osobine, nego baš osobine specifične za ribe, slonove itd.
Tko je kreator osobina? Do njega ćemo doći krenemo li putem obrnutim od onoga koji nam se nudi u većini evolucijskih rasprava. Nećemo, dakle, krenuti od nasumičnih osobina koje se nasumično stvaraju kod živih bića pa ih priroda poreda, odnosno nasiljem u tijeku preživljavanja odabire, nego obrnuto: najprije se formiraju potrebe za nekom osobinom, a kako se one formiraju, tako i nastaju i u prirodnoj borbi izbore prednost. Dakle, neki organizam formira namjeru za nekom osobinom, „zatraži tu neku osobinu“ i to je osnova da se ona dogodi. Zvuči malo utopijski, ali idemo dalje.
Da bi neki organizam znao što mu je potrebno, on treba uočiti, registrirati osobinu koja mu je potrebna, a potom je negdje spremiti kao informaciju. Nakon toga dogodi se ono što nam je posve nepoznato. Nepoznat nam je mehanizam kako se informacija o toj osobini pretvara u nasljednu, genetičku „stvarnost“, u zapis koji se prenosi na potomke.
Tko je u svemu tome nezaobilazan? To je organ u organizmu koji je za to zadužen – živčani sustav. Jedino živčani sustav osjetilima može skupiti događaje iz okoline i pretvoriti ih u informaciju i pohraniti. Jedino živčani sustav na osnovi pohranjene informacije može mentalnom aktivnošću kreirati novu informaciju, koju isto tako može pohraniti. Zapamćena informacija postaje dio ponašanja jedinke. Inzistiranje na tom ponašanju, koje se događa ponavljanjem, informaciju usavršava. S druge strane, naučeno ponašanje promijeni dio živčanog sustava.
Što nam je još potrebno da zaokružimo ovaj model? Tako čvrsto ukorijenjene informacije u živčanom sustavu „nađu put“ preko kojeg će utjecati na njegov nasljedni materijal i promijeniti ga, ali ne metodom slučajnosti, nego usmjereno i točno na svim pozicijama nasljednog materijala gdje je to potrebno. To učini bez obzira na to koliko je potrebno pozicija promijeniti. Kako? Taj nam mehanizam nije potpuno poznat, ali ga naslućujemo iz analogije rada živčanog sustava u procesu, u mehanizmu pamćenja.
Važnost osjetila
Kreacija kako je želi „ponuditi“ autor ovog teksta zahtijeva tri pretpostavke. Potrebno je da organizam prikupi informacije o sebi i informacije iz okoline u kojoj živi. Taj nam je dio uglavnom shvatljiv. Informacije o sebi i svojim osobinama i informacije o okolini organizam prikuplja osjetilima. Nema organizma koji ne posjeduje osjetila. Na primjer, čovjek ima osjetila koja se mogu podijeliti u dvije velike skupine. Postoje opća osjetila čiji su receptori, hvatači fizikalnih veličina iz okoline „posijani“ po cijeloj unutarnjoj i vanjskoj površini ljudskog tijela i po dubini tkiva. To su osjetila za dodir, za bol, za toplo, za hladno, za vibracije, za položaj i pokret pojedinih dijelova tijela jednog prema drugom. Ta opća osjetila u svakom trenutku obavještavaju čovjeka „o njemu samome“. Općim osjetilima čovjek je obaviješten o samome sebi u realnom vremenu. Zatim postoje posebna osjetila koja nisu razbacana po cijelom tijelu, nego se nalaze na posebnim mjestima u glavi, a to su osjetila za svjetlo, zvuk, miris, okus, položaj tijela i ravnotežu. Ona čovjeku donose informacije o sebi, ali i okolini u kojoj živi. Dakle, informacijama iz općih i posebnih osjetila čovjek je u svakom trenutku „izvrsno“ obaviješten i o sebi i o okolini u kojoj se nalazi.
Informacije koje se stvore tim osjetilima mogu se zvati sirove, stvarne, istinite. Produkt su čistih stvarnih fizikalnih sila „uhvaćenih“ osjetilima. Druga grupa informacija jesu informacije proizvedene od sirovih informacija dobivenih iz osjetila, i od već pohranjenih informacija koje se pozovu iz pohrane, sjećanjem. Te konstruirane informacije čisti su misaoni produkt. Taj proces nazivamo mišljenjem i rasuđivanjem, a u anglosaskoj literaturi poznat je kao kognicija. Te nove informacije jesu konstrukcija, izvedba, apstrakcija, rezultat razmišljanja ili izmišljotina kojih u prirodi može i ne mora biti.
I jedne i druge informacije, i sirove i konstruirane, pohranjuju se na isti način. Ta se pohrana zove pamćenje. Sve se događa na spojnici između živčanih stanica, sinapsi. Bit je pamćenja širenje puta prolaska informacijama, u čemu glavnu ulogu imaju spojnice, sinapse. Bit širenja puta nekoj informaciji jest ponavljanje. Usput, pohranjivanje informacija u živčanom sustavu sasvim je drugačije nego pohranjivanje u računalima koje smo mi konstruirali. Tu se ne može povući analogija ni u kojem smislu. Informacija se u živčanom sustavu pohranjuju različitom snagom pamćenja. One informacije na kojima ponavljanjem malo nastojimo pohranjuju se kratkotrajno i relativno se brzo izbrišu, zaborave. One informacije na kojima više nastojimo ponavljanjem pohranjuju se ili pamte bolje te dulje ostaju. A one informacije na kojima izuzetno intenzivno nastojimo ponavljanjem, dodajući još i snagu emocija nad njima, pamte se, odnosno pohranjuju dugotrajno, gotovo trajno. Ovdje treba napomenuti da nema potpuno trajno upamćenih informacija, sve su sklone zaboravu. Dakle, govorimo o mekoj kratkotrajnoj pohrani, srednje dubokoj ili srednje trajnoj pohrani i dugotrajnoj pohrani, odnosno upamćivanju informacija. To je bit i neurologije i evolucije: informacije – pohranjivanje/pamćenje.
Pohranjene/zapamćene informacije mijenjaju živčani sustav. Kako?
Kratkotrajno pamćenje uključuje postojeće biokemijske kapacitete sinaptičkog materijala na kojem se sve to događa. Ne mijenja, nego „napreže“ postojeće mogućnosti sinapsi živčanog sustava. Ne ostavlja velikog traga. Ako dalje nastojimo na tom iskustvu tim istim informacijama ponavljanjem, u živčanim završecima oslobađa se specifična kemikalija koja pregrađuje sinapsu tako da se povećavaju njezini kapaciteti prolaska informacija, odnosno upamćivanja. Takvo upamćivanje traje dugo i postaje tzv. srednje duboko pamćenje. Ako i preko toga jako nastojimo na istom iskustvu, istim informacijama ili podacima, ponavljanjem iskustva, dodajući tome emocije, strast ili strah, događa se ovo: u živčanim se stanicama izlučuje „ozbiljnija kemikalija“ koja se zove faktor rasta i potiče povećanje broja sinapsi na tom informacijskom putu i povećava prohodnost toga živčanog puta za to iskustvo i to je jako dugotrajno pamćenje. Dakle, uočimo da nastojanjem na ponavljanju iste informacije mnogo puta, uključujemo kemikalije u živčanoj stanici koje prestrukturiraju živčanu stanicu, odnosno njezin dio spojnicu i sinapsu. U tome je bit. Informacija u živčanom sustavu u određenom momentu mijenja strukturu živčane stanice preko kemikalije koju angažira, a koja već neangažirana postoji u živčanoj stanici i čeka taj trenutak. Ta se kemikalija zove jedan od mnogih specifičnih faktora rasta. Na osnovi toga opravdano možemo dalje razvijati model.
Model povećanja broja spojnica na putu učestalo ponovljenih informacija uspostavio je Eric Kandel. Kako? Ponovnim nastojanjem na ponavljanju istog iskustva i preko dugotrajnog pamćenja oslobađa se još jedna druga, postojeća „ozbiljna kemikalija“ (ne znamo koja i kako, ali od mnogo dokazanih kemikalija u stanicama kojima ne znamo pravu ulogu sigurno neka ili neke imaju tu ulogu) koja ide na nasljedni materijal te ga mijenja. Tako promijenjen nasljedni je materijal sposoban u konačnici preteču, najavu, određeni predoblik tog iskustva i tog ponašanja po tom iskustvu prenijeti na potomke. Tako preneseni promijenjeni nasljedni materijal na potomke predstavlja potencijalni izvršni oblik ili meko nasljeđivanje. Ako se u idućih nekoliko generacija kod potomaka koji su primili „meko nasljeđivanje“ ponovno ponavlja to isto iskustvo zajedno s materijalom koje predstavlja „sjećanje“ na slično iskustvo prethodnih generacija, sjećanje predaka, ono se postupno oblikuje u tvrdi nasljedni materijal i nova je osobina koja se nasljeđuje kreirana.
Gubitak – obrnut proces
Najveće ime u razumijevanju ovih procesa u svjetskoj znanosti jest Eric Kandel, koji je u svojim pokusima i objašnjenjima to utemeljio već krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Naravno, smisao i dalekosežnost tih radova ostali su, blago rečeno, po strani desetke godina. Kad se devedesetih godina prošlog stoljeća shvatilo njihovo značenje, Kandelu su na brzinu u kasnim godinama života „ugurali“ Nobelovu nagradu za životno djelo.
Eric Kandel objasnio je model jačanja kapaciteta spojnice među živčanim stanicama pri učestalom prolasku električnih impulsa, informacija.
Potrebno je napomenuti još dvije stvari. Prvo, i gubitak neke osobine događa se u istom smislu, samo obrnutim procesom. Ako se u životu neke jedinke, organizma, ne inzistira na tvrdom nasljednom materijalu, onda se taj materijal pomalo smekšava, do toga da prijeđe u meki nasljedni materijal, a nakon toga, ako se i dalje ne inzistira na njegovoj aktivnosti, ne poziva u izvršni oblik, može se teoretski i izgubiti. Može se izbrisati iz nasljednog materijala i potomci tu osobinu više neće prenositi na svoje potomke.
Temelj za razumijevanje takvog bazičnog nastajanja određenih osobina kao novih jest razumijevanje načina kako djeluje osnovni organ koji je za to zadužen, a to je živčani sustav. Ako se radi o tako primitivnim organizmima koji nemaju živčani sustav u najužem smislu riječi, onda je zapravo riječ o određenim strukturama koje se i u takvom primitivnom organizmu bave informacijama. Taj dio stanice ili nakupina stanica za ovu prigodu možemo zvati zametkom ili pretečom živčanog sustava.
I spomenutom modelu kreiranja novih osobina potrebne su tisuće godina i mnoge generacije, ali po tom modelu te tisuće godina nisu „izgubljene“ kao kod evolucije kojoj je temelj „nekreativna slučajnost“.
Je li ovo što navodi autor ovog teksta potpuno novo i je li itko ikad tako pokušao razmatrati nove osobine, ili vi to prvi put čitate i za to prvi put čujete? Nije prvo. Bilo je više autora koji su tako tumačili pojavu i nasljeđivanje osobina životnih vrsta. Osobito prije revolucionarnog objašnjenja nasljednog materijala, DNK, koji su otkrili Watson i Crick.
Među njima su najpoznatija dvojica autora koja baš i nisu na dobrom glasu: ruski biogenetičar T. D. Lisenko i pedagog Anton Makarenko. Obojica su u tom smislu nešto slično mislila i u tom pravcu eksperimentirala. Naravno, bilo je to u prvoj polovici prošlog stoljeća kada se puno toga nije znalo. Jedino su bili „fundirani“ Mendelovi zakoni nasljeđivanja i Darwinova „teorija prirodnog nasilja“. Nije se poznavala nasljedna materija svake stanice, kako se od nasljednog materijala preko proizvodnje proteina proizvode osobine itd. Kako je Lisenkova i Makarenkova zamisao odmah postala službena politika SSSR-a na tom području, propala je kao i društveni sustav koji ih je okruživao.
Vapaj za dokazima
Lisenko je najviše eksperimentirao sa pšenicom, a Makarenko puno ozbiljnije s odgojem djece i stvaranjem tzv. povoljnih nasljednih osobina kod čovjeka. Rezultati su se krivotvorili po nalogu politike te su eksperimenti propali i danas se spominju samo kao najviši oblik „proizvođenja“ paraznanosti.
Mogli bismo na kraju kazati ovo: Darwin je svojim uočavanjima i pisanjem htio postići to da bude veliki biolog, a zapravo su njegova uočavanje najviše utjecala na sociologiju u formi takozvanog sociodarvinizma te bila podloga za nekoliko desetaka nemilih sukoba. Najvažnija knjiga bila je „O podrijetlu vrsta“, a u njoj je baš najmanje stvari preživjelo sud kasnije znanosti. Lisenko je htio postati veliki biogenetičar, a zapravo je postao osrednji biolog i pseudogenetičar. Makarenko je htio postati veliki pedagog i sociogenetičar, a postao je vrlo „sumnjivi“ osrednji pedagog i nikakav sociogenetičar. Zašto? Zato što su krenuli iz pogrešnih pretpostavki. Znači, sva su trojica postala ono što nisu htjela.
Postoje li i neki drugi modeli u evoluciji? Postoje. Neki materijalistički orijentirani evolucionisti vape za dokazima koji će potvrditi dolazak života nekim česticama iz svemira.
Što smo u toj kreaciji ostavili Svevišnjem? Da bismo bili sigurni da nećemo pogriješiti, možemo kazati: Svevišnji je kreirao zakone po kojima se sve događa i iz kojih su se razvile „stvari“. I time smo pomirili sve strane.
Zanimljiv članak. Iznenadilo me odakle ga ovdje.