1. Građevni elementi ljudskog organizma: Hrvatski znanstvenik Igor Rudan, direktor Centra za globalno zdravlje na Sveučilištu u Edinburghu, objavio je krajem 2018. godine popularnoznanstveni bestseler “Zao zrak: Razmišljanja o zdravlju i bolesti u 21. stoljeću”. Temeljen na poglavlju knjige “Besmrtna meduza”, Večernji list donosi feljton u 28 nastavaka o ljudskom organizmu. U feljtonu se razmatraju današnja znanja o razvoju ljudskog organizma, od začeća i prve stanice, preko procesa rasta i razvoja, do starenja i smrti. Autor nas pritom podsjeća i na desetke Nobelovih nagrada za fiziologiju i medicinu dodijeljenih znanstvenicima koji su učinili ključne prodore i razjasnili najvažnije mehanizme.
Istraživanja o tome kako znatno produljiti ljudski vijek možda su i najracionalnija stvar kojom se itko od nas uopće može baviti. Naime, fizičari tvrde, temeljem brojnih čvrstih dokaza, kako smo svi mi tek energija koja se privremeno pretvorila u masu, u atome. Ti atomi postoje već milijardama godina, no u ovom našem vremenu iz nekog su se razloga nevjerojatno precizno organizirali kako bi privremeno poprimili ljudski oblik, a poslije naše smrti ponovno će prijeći natrag u stanje atoma i zatim, s vremenom, možda i ponovo u samu energiju.
Time smo, s gledišta fizike, svi mi samo energija, pretvorena u masu, koja je privremeno poprimila ljudski oblik. Mi ne razumijemo zašto se to događa, ali znamo da to naše postojanje relativno kratko traje. Nije li, onda, jedino razumno što možemo pokušati, u nedostatku većeg znanja i razumijevanja, barem produljiti taj svoj vijek ne bismo li imali vremena naučiti i razumjeti više?
U ovom feljtonu osvrnut ću se najprije na sve što mi se čini biološki nametnutim ograničenjima trajnosti ljudskog postojanja. Zatim ću pokušati opisati neke iznenađujuće napretke u znanosti tijekom proteklih desetljeća, koji pružaju nadu kako bismo se tih ograničenja u dogledno vrijeme mogli riješiti. Razmotrit ću tzv. progeroidne sindrome, iznimno rijetke genetske mutacije zbog kojih je starenje jako ubrzano, kao i slučajeve ekstremno dugog ljudskog života u nekim područjima, gdje se starenje čini usporenim. Osvrnut ću se i na pokušaje drugih vrsta u borbi protiv svojih ograničenja i produljenju svojih života, jer neki su među njima iznimno uspješni, te bismo od njih mogli puno toga naučiti i preuzeti.
No, nitko mi se do sada ne čini uspješnijim u iskonskom “varanju” bilo kakvog vremenskog ograničenja od jedne male meduze, latinskim imenom Turritopsis dohrnii. U idućim ću odlomcima objasniti kako joj to uspijeva te zašto su Sir John Gourdon i Shinya Yamanaka dobili jednu od najspektakularnijih Nobelovih nagrada u povijesti znanosti, povezanu baš s elegantnim načinom kojim si ova meduza osigurava beskonačno trajanje u vremenu osim ako je netko drugi ne pojede. Odatle i naslov poglavlju knjige “Zao zrak”, po jedinom do sada poznatom organizmu koji je, čini se, doista uspio “prevariti” konačnost svojeg postojanja – besmrtnoj meduzi.
Zapitajmo se najprije što smo to mi uopće, i zašto bi nam trebalo produljivati život. Fizičari koji se bave i popularizacijom znanosti u svojim predavanjima objasnit će kako smo mi, zapravo, uglavnom samo “vruć zrak” između nevjerojatno sićušnih čestica koje tvore naše atome. S gledišta fizike i kemije nakupina smo, pak, nama nezamislivo velikog broja atoma, koji su se iz nekog razloga samoorganizirali u nama nepojmljivo kompliciranu strukturu. Ti atomi koji nas grade postoje već odavno, oni su stvarani aktivnošću zvijezda u raznim fazama svemira. Naši sićušni sastavni dijelovi stari su, stoga, milijarde godina. I nakon što naši životi završe, oni ne prestaju postojati, već samo izgube organizirano stanje i rasprše se zemljom, zrakom, vodom i konačno cijelim svemirom, kako bi se vremenom opet organizirali u nešto drugo, baš kao LEGO kockice.
Dakle, iako svatko od nas sebe doživljava jedinstvenom jedinkom, pri čemu treba uočiti brojku “jedan” u korijenu obje te riječi, za fizičare, mi smo izuzetno kompliciran sustav, ali složen od jednostavnih LEGO kockica. Nakupina smo nezamislivo velikog broja vrlo raznolikih atoma koji zajedno izvršavaju mnogobrojne funkcije, a atom ugljika je pritom temelj sveg poznatog života na zemlji. Ugljik je, pritom, pomalo čudan izbor, jer toliko je drugih, češćih atoma u zemljinom ekosustavu koji su možda mogli biti upotrijebljeni kao temelj života. Ugljik je, zapravo, prilično neobičan atom, koji se u svemiru stvara u vrlo specifičnim uvjetima, i tek treba objasniti zašto je baš on nužan za sav život na Zemlji.
Kako se sjećamo, atomi imaju jezgre s protonima i neutronima, a “daleko” oko jezgri kruže elektroni. U prostoru između jezgri i elektrona samo je vruć zrak, ništa drugo. Ono što je, međutim, zanimljivo iz Einsteinove teorije relativnosti jest kako je masa pretvoriva u energiju, a energija u masu. To znači kako smo mi, zapravo, nekakva energija. Naša masa, naši atomi, pretvorivi su u energiju, a iz energije su vjerojatno i nastali. To upućuje na zaključak kako smo i mi sami neka energija u svemiru, koja se privremeno materijalizirala u atome i molekule te se zatim na nevjerojatan način organizirala kako bi poprimila ljudski oblik. To se događa u jednom sićušnom djeliću vremena za svemirske pojmove, zvanom ljudski život. S vremenom, naša se tijela ponovno raspadnu na atome, a oni možda ponovno pretvaraju u energiju. Zašto se takav nevjerojatan slijed zbivanja uopće događa, i s obzirom na svoju kompliciranost, zašto onda traje tako kratko – to je već malo teže pitanje.
Trebalo bi još reći kako, osim kroz prizmu fizike (gdje je riječ o energiji, protonima, neutronima i elektronima) i kemije (gdje već govorimo o čitavim atomima i molekulama koje nas grade), o sebi možemo razmišljati i kroz prizmu biologije. Iz nekog razloga, kao što smo na razini promatranja fizike građeni od elementarnih čestica, a kemije od atoma i molekula, na razini koja zanima biologe građeni smo od stanica. Što su uopće te, golim okom nevidljive stanice, imamo li više “svojih” ili “tuđih”, tj. bakterijskih stanica u onome što smatramo svojim organizmom, te zašto sve te stanice u sebi imaju pohranjenu golemu količinu informacija u molekuli DNK, zašto imaju membrane, kako membrane komuniciraju s jezgrom, kako stanice komuniciraju međusobno, zašto se dijele i grade višestanične organizme, kako se unutar tih organizama neke stanice specijaliziraju za različite funkcije i na koje načine one ograničuju ljudski vijek? To će biti ključna pitanja u ovom feljtonu o ljudskom organizmu.
VIDEO Hrvati članovi inozemnih akademija.
Napokon nešto vridno čitanja.