– Očekivali smo da će vijest izazvati veliki interes medija, ali tog ponedjeljka bilo je, blago rečeno, kaotično. Zgradu instituta doslovno su okružili deseci reportažnih kola i novinarskih ekipa iz cijelog svijeta koje su se natjecale u tome tko će prije svojim gledateljima, čitateljima i slušateljima donijeti vijest o prvom uspješno kloniranom sisavcu u povijesti čovječanstva – opisuje škotski znanstvenik Bill Ritchie ushit koji je te veljače 1997. godine izazvala informacija o ovci Dolly.
Iako je Dolly na svijet došla u srpnju 1996. godine, mediji su se o tome raspisali tek sedam mjeseci kasnije, i to nakon što su znanstvenici škotskog instituta Roslin predvođeni Ianom Wilmutom i Keithom Campbellom u britanskom znanstvenom časopisu “Nature” odlučili objaviti rezultate svog rada.
– Jedni su nas optuživali da se “igramo Boga”. Drugi su izvještavali da je Dolly početak nove ere u znanosti usporedive s izumom atomske bombe, slanja prvog čovjeka na Mjesec ili čak s otkrićem DNK.
Treći su tvrdili da u skoroj budućnosti na farmama možemo očekivati stada koja se sastoje od tisuća kloniranih, identičnih ovaca, a jedan reporter čak je otišao tako daleko da je u javnosti podigao uzbunu riječima “kako će nakon ovoga svaki bolji student biologije, ako to poželi, moći klonirati i čovjeka”.
Bilo je i dosta pozitivnih komentara, pa su mnogi navodili kako zahvaljujući tom otkriću možemo spasiti vrste koje su pred izumiranjem – prisjeća se Bill Ritchie, koji je i sam sudjelovao u kloniranju danas najpoznatije ovce na svijetu.
Uzevši u obzir tadašnje uzbuđenje i mnoge (ne)realne najave koje su nam predviđale budućnost punu klonova, sasvim je razumno zapitati se što se od svih tih prognoza ostvarilo, a što nije. Postoje li svi ti silni klonovi, i ako postoje gdje su? Tko se danas uopće bavi kloniranjem? Što nam je Dolly dvadeset godina nakon rođenja ostavila u nasljeđe? Koje su sve životinje nakon nje uopće klonirane?
Malo je poznato da je ovca Dolly bila jedini uspjeli klon od 277 pokušaja
– Svi su tada mislili da smo najteži dio odradili, da će sve dalje biti mačji kašalj. Ali nije baš tako – govori Ritchie i pojašnjava kako se još uvijek radi o nepouzdanom procesu, što se najbolje može vidjeti i iz činjenice da je Dolly bio jedini uspješan klon od 277 pokušaja.
Napredak u poboljšanju pouzdanosti kloniranja koji je do sada postignut gotovo je zanemariv, a to je i razlog zbog kojeg je taj proces i dalje skup, ali i zbog kojeg, čak i kada se zapostave etičke implikacije, teško da će ikada biti dovoljno usavršen da bi se njime moglo klonirati ljude.
– Uzmite stočarstvo na primjer, teoretski gledano u toj grani postoji velik interes za kloniranje najboljih primjeraka iz krda, ali zbog niske pouzdanosti (uspješno se klonira manje od pet posto jedinki) i velikih debata koje se vode oko toga koliko je meso kloniranih životinja uopće zdravo, samo se rijetki u to upuštaju – tvrdi Ritchie.
Američke privatne tvrtke kloniraju životinje radi poboljšanja genetskih vrijednosti, primjerice krava koje daju mnogo mlijeka, a kloniranje jedne životinje plaćaju i više od 10.000 eura.
Kloniranje u stočarstvu prakticiraju još i Argentina, Brazil, Kanada i Australija, a Kina bi do kraja godine trebala otvoriti tvornicu u kojoj u početku godišnje planiraju klonirati sto tisuća krava, a za nekoliko godina njih čak milijun.
I izvan stočarstva ljudi se odlučuju na kloniranje vrijednih životinja, ali to si zbog astronomskih cijena mogu priuštiti samo rijetki. Američki zaljubljenik u konjske utrke Donald Jacklin tako je još 2003. godine uložio gotovo pola milijuna dolara kako bi klonirao mulu koja je potom i osvojila nekoliko većih utrka.
Još jedan način za komercijalizaciju kloniranja pronašla je južnokorejska tvrtka Sooam Biotech koja vlasnicima pasa nudi mogućnost kloniranja njihovih ljubimaca za 100.000 dolara, a dosad je uspješno klonirano više od 700 životinja.
– Iskreno, nije mi jasno zbog čega bi itko želio klonirati kućnog ljubimca? Možda će ta životinja izgledom biti identična onoj koju ste imali ranije, ali njezin karakter i ponašanje nikada neće biti isto, možda čak ni slično – govori Ritchie. Kada je u pitanju kloniranje ugroženih vrsta, ni u tome nije napravljen preveliki napredak iz jednostavnog razloga što u takvim vrstama postoji ozbiljan nedostatak ženki koje bi služile kao zamjenske majke.
Naravno, postoji nekoliko izoliranih slučajeva gdje su takve životinje ipak uspješno klonirane, poput europskog muflona kojemu je prijetilo izumiranje ili sivog vuka koji je 2005. godine kloniran u Južnoj Koreji.
Jedan od najvećih uspjeha u kloniranju znanstvenici su postigli 2009. godine kada su uspjeli oživjeti planinsku kozu koja je izumrla devet godina ranije. Zamjenska majka bila joj je domaća koza, a iako je uspjeh bio kratkog vijeka jer je klonirana koza uginula sedam minuta nakon što je došla na svijet zbog teškoća s disanjem, znanstvenicima je to dalo potvrdu da su na dobrom putu i da jednog dana možda uspiju oživjeti i neke davno izumrle vrste poput mamuta.