Groblja slonova, mjesta na koja ostarjeli gorostasi odlaze umrijeti, jedan su od mitova koji se vežu uz najveće kopnene sisavce. A što je s kitovima, najvećim sisavcima koji žive na Zemlji? Često gledamo vijesti sa snimkama višemetarskih beživotnih tjelesina nasukanih na obali, no velika većina kitova, kad ugine, potone na dno oceana. I time čine “uslugu” planetu jer ugljik koji je pohranjen u njihovim tijelima prenosi se u duboko more, gdje ostaje stoljećima i dulje, ne povećavajući količinu stakleničkih plinova u atmosferi.
I izmet je dobar za Zemlju
Jedan veliki kit u prosjeku “odvoji” 33 tone ugljikova dioksida, a usporedbe radi, jedno drvo oko 20 kilograma godišnje. U jednoj znanstvenoj studiji iz 2010. objavljeno je, javlja BBC, da je prije organiziranog kitolova na dno potonulo između 190.000 i 1,9 milijuna tona ugljika godišnje, što je ekvivalent emisije plinova između 40.000 i 410.000 automobila godišnje. No, kad se kit ubije iz komercijalnih razloga, doveze na kopno i preradi, taj se ugljik ispušta u atmosferu. Andrew Pershing, znanstvenik sa Sveučilišta Maine i autor studije, procijenio je da je tijekom 20. stoljeća kitolov u atmosferu “izbacio” oko 70 milijuna tona ugljikova dioksida. Osim što, kad uginu i potonu, sprečavaju emisiju ugljikova dioksida u atmosferu, i njihov izmet pomaže u očuvanju prirode. Kitovi se hrane u dubokom oceanu, a na površinu izlaze kako bi uzimali kisik i obavili nuždu. Njihov izmet bogat željezom stvara savršene uvjete za rast fitoplanktona, prenosi BBC.
Taj fitoplankton ima velik utjecaj na atmosferu jer “hvata” oko 40% ukupno proizvedenog ugljikova dioksida. – Lov na kitove je tragedija koja je iz oceana uklonila ogromne količine organskog ugljika koje bi imale mnogo veći multiplikacijski učinak na produktivnost fitoplanktona i sposobnost oceana da apsorbira ugljik – upozorava znanstvenica Vicki James. Dakle, iz dubina oceana kitovi zapravo pomažu u određivanju temperature planeta. Na kopnu ljudi sječom i paljenjem šuma i travnjaka izravno utječu na ugljik pohranjen u kopnenim ekosustavima, a pretpostavljalo se da u otvorenom oceanu čovjek nema izravan utjecaj na emisiju ugljika. No pokazalo se da to nije točno. Ljudi su stoljećima ubijali kitove radi mesa, ulja i kostiju, a spolne izlučevine koristile su se čak i u proizvodnji – parfema.
Za to su se lovili spermasti kitovi. U posljednjih tisuću godina ubijeno je na desetke milijuna kitova, čija je populacija drastično opala, na nekim područjima i do 90%! Kako su nestajali, mijenjao se sastav faune u morima i oceanima pa su tako, na primjer, morski ježevi, koji su se namnožili, potamanili velika prostranstva algi oko sjevernog Atlantika, što je također utjecalo na ekosustav. Obnavljanje populacije kitova, uvjereni su znanstvenici, moglo bi biti važan alat za suzbijanje klimatskih promjena.
Četiri amazonske prašume
Tome može pridonijeti i pošumljavanje na kopnu te poticanje cvjetanja fitoplanktona dodavanjem željeza u ocean, koje se naziva i “gnojidba željezom”. I dok sadnja drveća zahtijeva velika kopnena područja, oceani nude ogromna neiskorištena prostranstva. Kitovi i ekosustav oko njih u morima i oceanima mogli bi, tvrde neki znanstvenici, apsorbirati toliko ugljikova dioksida koliko i četiri amazonske prašume! Istraživanja su pokazala da samo jedan kitov kostur na dnu oceana može osigurati hranu i stanište za oko 200 vrsta raznih oblika života. Za one koji razumiju samo govor novca, Međunarodni monetarni fond izračunao je da jedan kit, računajući sve prednosti koje donosi, vrijedi oko dva milijuna američkih dolara.
treba zabranit ubijanje kitova!