Tarantule ne vole lutati, a ipak su svuda osim na Antarktici

Kad netko ima arahnofobiju, teško da može zamisliti strašniji prizor od velikog dlakavog pauka koji mu hoda po ruci ili nozi. Strah od pauka jedan je od najčešćih strahova, uz bok strahu od zmija. Postoje i otrovniji pauci od njih, ali tarantule su se udomaćile kao najfilmičniji pauci za hororce, a njihovu lošem glasu pridonosi i to što su rasprostranjene gotovo po cijelom svijetu.

Samo zreli mužjaci lutaju

Mogu biti duge i više od 30 centimetara, hrane se čak i glodavcima pa i zmijama. Skupina znanstvenika okupljena oko sveučilišta Carnegie Mellon iz Pittsburgha u SAD-u istraživala je život tih paukova koji su vrlo privrženi svom domu. Ženke i mladi rijetko napuštaju svoje jazbine, a samo zreli muškarci lutaju okolo tražeći potencijalnu partnericu. Kako se onda, zapitali su se znanstvenici, takav “sjedilački” tip kukca uspio naseliti na šest od sedam kontinenata? Nema ih, naime, samo na Antarktici.

Istraživanje je otežavalo to što su fosili tarantule izuzetno rijetki, no zato je tu moderna tehnologija. Uz pomoć posebnog softvera uspjeli su procijeniti dob starih tarantula uspoređujući ih s fosilima drugih vrsta, i došli su do zaključka da su su se tarantule prvi put pojavile na području današnje Amerike prije otprilike 120 milijuna godina. U to je vrijeme Južna Amerika bila je pripojena Africi, Indiji, Antarktici i Australiji kao dio superkontinenta Gondvana (nazvanog po indijskoj regiji) nastalog nakon loma Pangeje. Sjeverna Amerika, Europa i Azija u tom su geološkom dobu bile spojene u sjeverni superkontinent Lauraziju. To što su obitavali na Gondvani tarantulama je, smatra međunarodni tim istraživača, i omogućilo širenje na gotovo sve današnje kontinente. No, znanstvenici su uspjeli detektirati i dvije odvojene loze tarantula u Aziji.

Otkrili su da su te dvije loze kolonizirale Aziju u razmaku od oko 20 milijuna godina. Razlike u mikrostaništima između tih dviju loza upućuju na to da su tarantule stručnjaci za prilagodbu novim staništima. Danas je poznato oko tisuću vrsta tarantula, veličine od pet do najviše zabilježenih 33 centimetra. Dijele se na one koje žive na tlu i one na drveću, a postoji i podjela na one starog svijeta u Africi, Aziji i Europi te na one iz novog svijeta, odnosno Australije te Južne i Sjeverne Amerike, koje na stražnjem dijelu tijela imaju iritirajuće dlake. Te dlake tarantule u starom svijetu nemaju, ali su zato agresivnije u čuvanju teritorija i otrovnije.

– Nijedna tarantula neće juriti za čovjekom po šumi ili sobi s namjerom da ga ugrize. One grizu kad se brane – ističu uzgajivači koji ih drže u terarijima kao kućne ljubimce. Poznato je da su noćne životinje koje po hranu idu u kasnim poslijepodnevnim satima i navečer. Na slabijem svjetlu su aktivnije. Beskralježnjaci su s vanjskim kosturom ili egzoskeletom pa im tijelo drži koža koju često presvlače.

Plijen paraliziraju otrovom

Tijelo im je građeno od glave na koju su spojene noge i “ruke”, odnosno prvi par udova koji koriste kao ruke, te stražnjeg dijela. Na glavi su im raspoređena čak četiri para očiju. Hrane se insektima, manjim glodavcima i zmijama, i to tako da prvo ubrizgaju otrov i paraliziraju plijen, pričekaju da se pod utjecajem probavnih enzima razgradi i potom hranu polako probavljaju. Poput svih paučnjaka, imaju četiri para nogu. Mužjacima, napominju znanstvenici, na prvom paru nogu, pri zadnjem presvlačenju izrastu “kuke” koje koriste tijekom parenja za pridržavanje čeljusti ženke. Inače, danas diljem svijeta obitava oko 400.000 vrsta paukova.