Vode na Mjesecu ima dosta i za ljudske kolonije

NASA je u ponedjeljak objavila da je njezin stratosferski opservatorij SOFIA (Stratospheric Observatory for Infrared Astronomy) na površini svijetle strane Mjeseca uočio vodu. Iako se za postojanje vode na površini Mjeseca zna još od 2008. kada su NASA-ini znanstvenici koristeći instrumente s tri različite letjelice (od kojih je jedna bila i indijski Chandrayaan-1) otkrili postojanje vode u polarnim Mjesečevim regijama. I to u količinama većim nego što se pretpostavljalo da bi je moglo biti.

Korisna i za opskrbu kisikom

I sada je riječ o nečemu sličnom. Prema najnovijem NASA-inu otkriću, optimističniji smo u procjeni koliko vode zapravo ima. Moglo bi je biti daleko više od bilo koje dosadašnje procjene, odnosno čak toliko da se može početi razmišljati o postavljanju ljudskih kolonija na Zemljinu satelitu. O rezervama vode na Mjesecu objavljene su sada dvije studije. Jedna kaže kako u tim polarnim predjelima ima vode dovoljno da pokrije površinu američkih država Connecticut i Massachusetts. Druga otkriva postojanje vode i drugdje na Mjesečevoj površini, u obliku lokava između stijenja. Ta saznanja, dakle, dopuštaju razmišljanje da se vodu na Mjesecu ne bi nužno koristilo samo za piće, već i za gorivo i za opskrbu kisikom. Kako je jedan od brojnih znanstvenika koji to komentiraju rekao, ako na Mjesec ne moramo nositi vodu, onda možemo umjesto nje ponijeti nešto drugo. A ne treba govoriti koliko je skup svaki kilogram koji se ondje mora dostaviti. Pretpostavlja se da je voda u polarne predjele Mjeseca došla s meteoritima, kometima i drugim objektima koji su udarali u Mjesečevu površinu. Većina je te vode vaporizirana, no jedan se dio odlijevao do tog predjela gdje je temperatura –163 Celzijeva stupnja i ondje se smrznuo. Analizirajući novije snimke visoke rezolucije, znanstvenici su došli do zaključka da bi takve vode moglo biti bilo gdje na površini od 40.000 četvornih kilometara polarne Mjesečeve regije. I bile bi to lokacije poput kratera širine izražene u kilometrima pa do plitkih depresija. Oko 60 posto tog područja nalazi se u južnoj Mjesečevoj hemisferi.

Studija objavljena u časopisu Nature Astronomy ne iznosi procjenu koliko te vode ima, no u njoj se tvrdi kako bi trebalo biti lako pokupiti je. Kakav rover prešao bi preko takve površine i pokupio zaleđenu vodu, naravno zajedno s komadima tla, te povukao do osvijetljene površine gdje bi ona počela isparavati pa bi je se moglo prikupiti. Druga je studija puno intrigantnija jer se u njoj tvrdi da vode na Mjesecu ima i drugdje. I to je primijećeno već 2009. godine, no tada se takvo što nije moglo nepobitno zaključiti jer se valna duljina infracrvene radijacije koja bi označila prisutnost vode mogla pripisati i drugim supstancama osim vode.

Vodu je lako pokupiti

I tu u igru ulazi SOFIA, teleskop montiran na preinačeni Boeing 747 koji krstari na visini od 14 kilometara tražeći infracrvenu svjetlost na valnoj duljini koja bi odgovarala onoj isijavanja molekula vode. Temeljem tog promatranja zaključeno je kako svaki kilogram Mjesečeva tla uzduž dvaju uzanih otkosa Mjesečeve površine sadrži između 100 i 400 miligrama vode, što bi bila jedna kap kiše. Sva se ta voda nalazi u nekoj sjeni, a na površinu je dospjela udaranjem mikrometeorita na Mjesečevu površinu. Bitno je, kažu znanstvenici, da je takvu “zatočenu” vodu lako pokupiti, praktično je treba rudariti. Određivanje lokacije nalazišta vode utjecat će i na mjesta spuštanja budućih misija na Mjesec koje bi mogle nositi drukčiji teret nego što je to dosad planirano.