Bila je to najteža elementarna nepogoda u povijesti Zagreba. U noći sa 25. na 26. listopada 1964. rijeka Sava izlila se iz korita i poplavila područje na kojem su živjele 183 tisuće stanovnika. Živote je u vodenoj stihiji izgubilo 17 ljudi. Materijalna šteta mjerila se u više desetaka milijardi dinara. Kruh se uzimao na bonove, vladala je nestašica vode, a Šimecki je za sitniš prodavao cipele. Vodostaj Save popeo se na 512 centimetara, a najviše su stradala naselja Trešnjevka, Trnje, Peščenica i Novi Zagreb. Hitno se moralo graditi deset tisuća stanova jer najmanje je toliko obitelji ostalo bez krova nad glavom.
Novinari su spašavali papir
Danas, više od pola stoljeća kasnije, o razmjerima dramatične borbe Zagrepčana s bujicom svjedoče i naslovi na već požutjelim stranicama Večernjeg lista: “Pola grada pod vodom”, “U svitanje najtužnijeg dana”, “U borbi sa stihijom”, “Borba za svaki pedalj zemlje”, “Trešnjevka na nogama”, “Gdje su nekad bili pločnici”, “Nema više čamaca”. Cijelu noć reporteri Večernjaka obilazili su mjesta nesreće i prikupili obilje materijala o “nadčovječanskoj borbi spasilačkih ekipa protiv razbješnjele bujice”.
Broj koji je izišao 27. listopada bio je cijeli posvećen vodenoj katastrofi, prepun dramatičnih fotografija, ali i vješto opisanih scena s mjesta događaja. Evo tek jedne od njih.
“Noćnu tišinu prekidaju česti uzvici ljudi koji s tavana svojih kuća traže pomoć, jer je voda već doprla do njihovih stanova. Nije bilo dovoljno čamaca da se pritekne svima u pomoć, ali kad se začuo krik: ‘Pomozite, ovdje je rodilja!’, tri muškarca napustila su čamac koji je upućen na mjesto odakle su čuo vrisak. Bila je to Ana Horvat koja je prvi put u životu trebalo da postane majka. Bolovi su već započeli i trebalo ju je odvesti na sigurno mjesto. Njen sinčić ili kćerkica zaista će biti rođeni u najkritičnijem trenutku našeg grada. Zahvaljujući zalaganju članova Vatrogasne brigade koji su uložili krajnje napore da dođu do kuće odakle je tražena pomoć, buduća majka je unesena u čamac i otpremljena na sigurnije mjesto.”
Koliko su bili dirnuti viđenim, svjedoči i neuobičajena, posve prevladavajuća lirika u gotovo svakom tekstu koji je toga dana objavljen iz pera Večernjakovih novinara.
“Sava, prijatelj jednog grada, mučki je skočila i otela ljudima uz njene obale ne samo jednu mirnu, običnu noć već i tlo pod nogama”, stoji u jednom od tekstova. Ili pak: “Duga, beskonačno duga noć. A ipak bio je to samo trenutak. Tama je ljudskim dramama dodavala još jedan čin: spasiti život. Sava više nije bila rijeka. Stizao je potop. Ljudi su mu se suprotstavljali svojim slabim snagama. Žutu, prljavu i zlu vodu ujedinjenih rijeka i bezbroj pritoka krotili su vrećama namijenjenim brašnu, a napunjenim pijeskom.”
Autor antologijske rubrike Embargo – malog crvenog okvira s 35 redaka teksta na naslovnoj stranici novina – toga je dana bio posebno nadahnut. Čitateljima je povjerio kako je kobnog dana i sam nazočio sceni kada su, na uglu Savske i Horvaćanske, roditelji predavali djecu hitnoj pomoći da ih spremi na sigurnije mjesto.
“Za moju se ruku uhvatila djevojčica. Drhtala je. Pitao sam se tko će sutradan pronaći svoju djecu. U brzini nije se roditeljima moglo dati točne podatke. Pa ipak su majke i očevi s povjerenjem prepuštali svoju djecu spasiocima”, zapisao je autor u rubrici Embargo pa potom dodao kako će “još mnogo vremena proći dok zaboravimo noćašnje događaje, ovu noć bez sna, za mnoge noć strave, neizvjesnosti i najgorih slutnji”. Zaista, otkrivaju Večernjakovi reporteri, sa svih strana čulo se samo jedno pitanje: “Raste li voda?”
“Uzbuđeni glas preko tranzistora bio je jedini zvuk kišne noći koji je pratio huk podivljale rijeke. Vijesti, upozorenja, pozivi, centimetri, autoput naplavljen, prizemnice Rudeša i Jankomira dave se, vreće, pijesak, zakrpe na nasipima, dozivi iz mraka za pomoć, baklje utaknute u mulj, Zaprešić zove, Podsusedom teče nova rijeka i glođe što zahvati, Veslačka ulica postaje dio jezera, Savskom cestom kulja žuta vodena traka, električni vodovi ne izdržavaju, izviruju usamljene nastambe, žmirkaju svjetla, mnogo je tih zlogukih svjetionika...
Čekamo svitanje. Zovemo dan u pomoć. Ne damo se, istrajat ćemo. Vratit ćemo Savu u njene tokove. Svi smo tu. Uz branu, s lopatom, za volanom, do pasa u vodi, u čamcu, na krovu, na sjetnom Trgu Republike, svi smo tu”, piše novinar Frane Jurić.
No njegove riječi “svi smo tu” nisu bile puka floskula.
Naime, katastrofalna poplava nije samo iz temelja uzdrmala normalno funkcioniranje grada, već i redakciju Večernjeg lista. Tog 26. listopada 1964. godine prvi put u povijesti Večernji list nije izišao na kioske. U godinama koje dolaze to će se dogoditi još samo jednom (ne)prilikom, kada zbog štrajka u Tisku Večernjaka nije bilo na kioscima 22. i 23. travnja 1999. godine, no to je neka posve druga priča.
U poplavom pogođenom Zagrebu Večernji je izišao, dakle s danom zakašnjenja, u posebnom izdanju, s posebnom obavijesti čitateljima objavljenoj na naslovnoj strani: “Zbog prodora vode, koji je onemogućio rad u prostorijama ‘Vjesnika’ u Odranskoj ulici u Zagrebu, ovaj list izlazi kao izvanredno izdanje Vjesnika i Večernjeg lista, zahvaljujući zagrebačkoj redakciji Borbe i štamparijama Informatora i Grafičkog zavoda Hrvatske te Radio Zagrebu. Idući broj izlazi u srijedu.”
Naime, u redakciji i obližnjoj štampariji također se odvijala prava drama. No te večeri kada je Sava nadirala Savskom ulicom i došla do Vjesnikova nebodera u bijeg se nisu dali Večernjakovi novinari, njih 12 koji su te večeri ostali u redakciji, pokušavajući spasiti strojeve i bale novinskog papira. Dramatičnih dana u poplavljenom gradu prisjetio se prije nekoliko godina i Večernjakov dugogodišnji novinar i urednik, danas nažalost pokojni Nenad Figenwald.
– Kad sam 26. listopada 1964. krenuo prema redakciji na svom motoru, nisam još ni slutio razmjere poplave. Došao sam do Vodnikove i tu sam morao kočiti jer je voda prodrla do Savske. Srećom, ispod željezničkog nadvožnjaka se i zaustavila. Jutarnje izdanje Večernjeg lista nije se moglo tiskati jer su strojevi i papir bili pod vodom. Sljedećih tjedan dana izlazio je “dvoglavi” Večernji list zajedno s Vjesnikom – prisjetio se Figenwald.
Alojz Ševčik u pidžami
Grafički urednik Alojz Ševčik primio je pak poziv te noći oko dva ujutro da hitno dođe u tiskaru. Iz stana na Zrinjevcu uletio je u svoju “Bubu”, no brzo vozeći sudario se s Mercedesom. Kada je pristigla policija, mislili su da je luđak. Naime, cijelo je vrijeme vikao: “Moram u tiskaru, moram u tiskaru!”, a dojmu ludila pomogla je i činjenica da je na sebi nosio – pidžamu.
Da se vrati u ustaljeni ritam izlaženja, Večernjem listu trebalo je šest dana, s brojem koji je izišao 2. studenog 1964. godine.
Razmjeri najveće prirodne katastrofe koja je pogodila Zagreb ozbiljno su zazvonili na uzbunu pa je uskoro odlučeno da se izgradi trajni nasip i uredi korito Save u onom dijelu kojem rijeka protječe kroz grad te da se Zagreb, ali i Karlovac i Sisak od poplave brane i odteretnim kanalima. Na mjestu događaja i tada su, dakako, bili reporteri Večernjeg lista, ali njihove izvještaje čitatelji su sutradan mogli kupiti na prodajnim mjestima, kao i obično. Katastrofalna poplava poput one iz 1964. više se nikada nije ponovila.
Autorica teksta malo se zeznula. Mlada je i ne zamjeram joj previše. ali neka ne izmišlja. Novi Zagreb uopće nije stradao ili bio poplavljen. Južna Trešnjevka i Trnje su nadrapali. Moja zgrada na Savskoj,iako na samoj cesti uz tramvaj bila je odsjećena. Voda nije bila duboka,ali gacati krajem listopada kroz pola metra vode nije bilo preporučljivo.tri dana nismo mogli do nasipa(željezničkog) koji je bio veza sa gradom. Područje Kalinovice i Knežije bilo je pod vodom. visina vode cca 2 metra. Ljude koji su željeli ,prebacivali su do želježničkog nasipa. to je bilo dosta stresno za one koji nisu znali plivati. Sa čamcima su raznosili kruh jer mnogi nisu imali kamo i radije su ostali na svojim tavanima. mnogi klinci iz škole ili susjedstva čije su kuće stradale poslije su poslani u razna dječja odmarališta širom Hrvatske. Selce,Medulin,Malinska.Struje nije bilo jedno 3-4 tjedna a i škole nije bilo(moja je bila poplavljena i trebalo ju je dovesti u red). stanari moje zgrade su pred ulaznim vratima gledali kako se voda polako povlači. oni koji su imali monopol na informacije (tj..imali su tranzistor i baterije) govorili su što se dešava. i sada se sjećam da je jedna susjeda rekla sa puno razumjevanja da se drug Tito zainteresirao za stanje u Zagrebu. To nas je kao trebalo utješiti.