– Kada se 1975. godine s Trnja doselio u nebodere u Kopernikovu, smještene tik uz danas najveću zgradu u Hrvatskoj, ona je bila podignuta do četvrtog kata. Golemo gradilište vrvjelo je radnicima koji su radili danonoćno ne bi li grdosiju podigli u rekordnom roku. Temelje Mamutice “udarili” su tek godinu prije, a uspjeli su je podići do 1977. U to doba oko Travnog u nastajanju stajala su polja kukuruza, u koja su nestašna djeca zalazila kako bi ukrala koji klip za večeru, a stanovnike novog naselja uspavljivao je kreket žaba, koje su se skrasile u velikom jezeru nastalom u iskopu pokraj Mamutice. Napravili su ga radnici kojima je šljunak vjerojatno trebao za gradnju – govori Mladen Trudnikov, koji je pratio svaku fazu izgradnje divovskog zdanja.
Tko se jednom useli, ostaje
Nije ni pomišljao da će se tri godine poslije sa suprugom Milenom useliti u golemo zdanje. Okolina od njega zazire, a zbog kritika da zgrade takvih dimenzija previše dehumaniziraju stanovanje, odustalo se i od njihova daljnja podizanja, pa je Mamutica, uz Super Andriju, jedini primjer stambene građevine tolikih dimenzija u zagrebačkoj arhitekturi poslije Drugog svjetskog rata.
No svi oni, barem ako se pita supružnike Trudnikov, pojma nemaju koliko je zapravo život u Mamutici kvalitetan. Ne misle to samo Trudnikovi, već i gotovo svi stanovnici koji tamo žive. Tko se jednom useli u zgradu, teško je napušta, a nije se jedanput dogodilo da su se parovi koji žive na različitim katovima i u drugim ulazima spojili, pa i vjenčali. Rađala se ljubav, ali i prijateljstva u grdosiji, a susretali su se najčešće na platou koji spaja veliku i malu Mamuticu. Šetale su se onuda i “poznate face”, koje su se također navukle na život u toj zgradi.
Živjeli su ovdje glumci Mustafa Nadarević, Božidar Orešković, Ivica Vidović, pjevač Danijel Popović, tu je i pisac Miljenko Jergović.
– Svi smo se sretali na platou, koji nam je kao dnevni boravak. Ovdje se družimo, pijemo kave, tu se karta, igra šah... Na platou imamo baš sve što nam treba, od banke, pošte, raznih trgovina, drogerija, fotostudija, ljekarna, pekarnica, mjenjačnice, frizerski salon, liječnicu... pa čak i kazalište. To vam je kao mali grad koji ima sve. A kad smo došli, tu je bio jedan, jedini dućan – Slavija... Osim toga, u blizini su nam škola, vrtići, bazen, tržnica... Autobus koji nas vozi na Glavni kolodvor nam je “pred nosom”, a do tramvaja treba sedam minuta. Nema šanse da odemo odavde – govori Milena Trudnikov, dodajući da su jednom, kad su željeli stan u kojem žive zamijeniti većim, tražili isključivo Mamuticu.
I našli su ga. Sve su već bili dogovorili, no onda je gospođa Milena ostala bez posla... Na kraju smo ostali u ovom, u kojem živimo već 41 godinu. Stanovi su ovdje iznimno kvalitetni, prilikom gradnje nije se štedjelo na materijalu. Ovdje gotovo svakodnevno netko nešto buši i renovira, no to se u drugim stanovima uopće ne čuje – govori Milena.
Zbog svoje masivnosti i čvrstine, dodaje Mladen, jedna je od najsigurnijih u Zagrebu. Čitao sam negdje da, kad bi glavni grad pogodio potres jačine sedam, osam Richtera, da bi preživjela jedino Mamutica i Super Andrija u Sigetu – govori Mladen, dok se Milena već iste sekunde nadovezuje: “Bila sam ja u stanu osamdesetih, dok se pošteno drmalo.” No zidovi nisu popucali, nikome nije bilo ništa – govori Milena.
Sjećaju se tog potresa i drugi stanari. Kako i ne bi kad se zgrada, njihovim riječima, doslovce ljuljala. U vrijeme dok je nicala, Novi Zagreb gradio se tolikom brzinom da je bilo teško pratiti gdje sve niču zgrade.
Stanovnici dali zgradi ime
Sjećam se putovanja taksijem od Esplanade do svoje kuće kad sam se vratio iz vojske. Bio sam u Makedoniji deset mjeseci, a kad smo se vraćali, mislio sam da taksist ne zna kamo me vozi. Razmišljao sam – pa gdje sam to došao i odahnuo kad sam uočio Mamuticu – prisjeća se Mladen.
Industrogradnja, koja je gradila veliko zdanje, vodila je brigu o najsitnijim detaljima, pa i o tome da novoizgrađeni i još neuseljeni stanovi ne dobiju neželjene stanare. To smo saznali tek kad smo upoznali našeg prijatelja doktora, koji nam je otkrio da je kao student novac zarađivao tako što je čuvao stanove da se nitko u njih ilegalno ne useli – govori Milena Trudnikov.
Naziv zgrade proširio se sasvim spontano. Osmislili su ga stanovnici kad su vidjeli u kakvo se zdanje useljavaju. Zgrada koju su projektirali Đuro Mirković i Nevenka Postružnik trebala se prvotno zvati Tratinčica. To joj je ime dao Miroslav Kollenz, koji je osmišljavao urbanistički plan Travnog.
S obzirom na to da je više od 50 posto površina namijenio zelenilu, zgrade je nazvao po poljskom cvijeću, no njegov naziv za Mamuticu brzo je zaboravljen. Zgrada je to koja danas broji pet tisuća stanovnika, odnosno više nego grad Hvar, Novalja, Supetar ili Opuzen.
Ima 19 katova i devet ulaza te oko 1200 stanova, 256 garaža i 24 lokala.
Dugačka je oko 250 metara i visoka 70, zbog čega se i ubraja u najveće stambene zgrade u Europi.
Tako dobro isprojektiranog naselja nema u Zg. I danas 80 posto površine su livade i igrališta iako naselje ima najveću zgradu u bivšoj jugi! Kapa dolje urbanistima! Tamo živi 10000 ljudi a djeca do škole ne moraju prijeći niti jednu cestu!