'Još se sjećam početka 70-ih kada su neki ljudi bili pod prismotrom ondašnje milicije'

Slušali smo Beatlese, Rolling Stonese, Bee Geese, Led Zeppelin, nosili traperice i cipele s povišenom petom, špice su došle kasnije. Poistovjećivali smo se sa svojim glazbenim uzorima, kopirali njihove frizure, željeli nešto novo. Po traperice smo išli u Trst; nove obučeš ispod, stare preko njih, da se ne vide. Na granici bismo pokazali samo majice koje smo kupili pa nije bilo problema. U Italiji smo mijenjali i gume na automobilu pa smo se prije povratka vozali kroz blato, da izgledaju kao stare. Bilo je zabavno, a kad ti netko nešto brani, onda smisliš tisuću načina da ga nadmudriš.

U Trst smo išli Fiatom 1300. Ma kakva klima u autu, nije je bilo. Otvoriš prozor i to je to. Djevojke su bile odjevene više sportski i ležerno, u jeans i bluze. Plesali smo tvist i rock’n’roll... Bila je na snazi mala zabrana stranih medija pa smo uvečer čekali da oko 23-24 sata dobijemo signal i da možemo slušati Radio Beč.

Vozio sam Topolino pa onda Bubu, Golf, Citroen... Opatija, Krk i Dubrovnik bile su destinacije za odlazak na more. U Opatiju se išlo i samo na kavu, u Punat na Krku sam išao na maturalno, a do Krka smo znali skoknuti i na samo jednu noć. Dubrovnik je bio rezerviran za ljetovanje, tamo smo Elvira i ja išli na prvo zajedničko ljetovanje, roditelji su nas pustili. Na roštiljadu se išlo na Sljeme ili negdje Vinskom cestom prema Svetoj Jani, znali smo skoknuti i do Kupe. Moja Ferenščica bila je predgrađe Zagreba s malim gradskim kućicama, vrtom i posjedima na kojima su se držali pajceki, kravice, kokoši... Livade prema Žitnjaku bile su nepregledne. Živjeli smo prigradskim životom. Gradski je život počinjao od Heinzelove, a onamo smo morali pješice jer tramvaj nije išao prema Ferenščici i Žitnjaku. Svi iz ulice, 11. Ferenščice, bili su mi prijatelji. Vikendom bismo igrali nogomet ulica protiv ulice, u gajbu pive. Na terenu smo bili rivali, nabrijani, a poslije je uz pivicu sve bilo OK. Tih smo sedamdesetih počeli svoj život...

Tu i tamo sretnem prijatelje iz razreda, pitaju sjećam li ih se. Naravno da pamtim, bile su to lijepe i vesele godine. Ivo Robić je pjevao “Grade moj”, od domaćih smo izvođača slušali Dragu Mlinarca i grupu 220, Terezu, Gabi, Dragu Diklića, Džimija Stanića, Špišića, Ivicu Šerfezija... Sa Šerfezijem sam k’o klinac na Trešnjevci igrao tenis, on me učio. Na kupanje smo išli na Šalatu, uz bazenčić bi se skupilo društvo, prepričavali smo dogodovštine, tu su se rađale prve simpatije... Ekscesa nije bilo, često smo znali uživati uz svirku na gitari... Izlazilo se ranije, ranije se dolazilo i kući. Svoju sam Elviru, dok mi je bila djevojka, morao dovesti kući do 23 sata. Stanovali smo ona i ja u istom kvartu, išli u istu školu, prohodali 1974., a vjenčali se 1979. godine. Fešta je bila u Okrugljaku. Bilo je 200 ljudi, zajedno smo se veselili do šest ujutro. Čini mi se da je bilo nekako intimnije nego danas, pristupačnije. Nije bilo glamura, a bilo je prekrasno.

Međutim, još se sjećam početka sedamdesetih kada su neki ljudi bili pod prismotrom ondašnje milicije na Trgu. Ja sam se vozio da vidim što to oni rade. I danas čuvam slike onoga što sam vidio kako su u tramvaju tlačili naše ljude i bili brutalni. A ja sam bio znatiželjan. Mami i tati nisam rekao kamo ću.

Tih je sedamdesetih godina započeo moj profesionalni nogometni život. Kad mi je bilo 15, igrao sam s 19-godišnjacima. Sa 17 sam počeo igrati za prvu momčad. Bilo je to 1974. Uočili su me i “ugurali” Marković, Srebrić, Dujmović i Horvatek - direktor Dinamove škole Hitrec-Kacian. Puno su truda uložili da me izgrade, iako sam ih kod upisa prevario rekavši da imam punih deset godina umjesto devet i pol jer mlađe nisu primali pa sam, kad je trebalo donijeti rodni list, molio tatu da im ide objasniti zašto sam ih svjesno prevario. Nisu me izbacili. Kao mladac bio sam predvodnik generacije koja će ‘82. s Ćirom, nakon 24 godine, osvojiti titulu šampiona...

Tih sedamdesetih bili smo buntovnici – i umjetnici, i pjevači i sportaši. Opstali smo zbog svojih osobnosti, svojim smo prepoznatljivim radom dali ljudima do znanja da imamo osobnost i da nas ne mogu tako lako odbiti. Tako smo odrastali i išli naprijed.

Naša su okupljališta bila Zvečka, Kavkaz, Blato – omiljeni lokal Tina Ujevića u Masarykovoj, na uglu s Gundulićevom...

Kad sam započeo profesionalnu nogometnu karijeru kao debitant u Dinamu, postao sam osoba oko koje se vrtjelo dosta toga. Ispočetka rezultati nisu bili sjajni, ali od ‘75. krenuo je veliki uspon.

Od svoje sedamnaeste do dvadesetčetvrte sam se tražio, s 24 sazrio. Zajec i ja smo k’o lokomotiva vukli te mladiće. Frendovi su mi bili Mlinka, Popovski... ma, svi. Navijači su se slikali s nama, no dijelili smo više autograma jer nije bilo kamera kao sada, davali smo intervjue, Večernjak je pisao o nama... Trusio sam se uvijek svakome izaći u susret. Navijači su tada utakmice gledali s veće razdaljine nego sada. S Dinamom smo posjećivali razne krajeve, uvijek smo bili rado viđeni i dobro ugošćeni.

Najbolji smo doček, nakon Zagreban imali u Slavoniji. Meni je mnogo značilo to što me navijači vole. I kad sam se počeo profesionalno baviti nogometom, nastavio sam sa svojom ekipom na Ferenščici igrati, kad god sam mogao. Dinamo je bio simbol.

Iz sedamdesetih pamtim i jednu zgodu iz Novog Sada. Naime, igrači su voljeli igrati remi za lovu. Ja nisam. U Novom Sadu Dinamo je bio izgubio utakmicu, a moji su suigrači otišli u sobu, na remi. Bio sam revoltiran što smo izgubili jer nisam volio gubiti, pa nisam mogao zaspati. Ustao sam, pokucao im na vrata. Otvorio mi je suigrač Lalić. Bio je veseo i pozvao me da uđem. I ušao sam i bacio se na novac koji je bio po krevetu. Legao sam i nisam se htio maknuti. Pitao sam ih kako mogu igrati, a izgubili smo utakmicu. I tako sam prekinuo tu partiju remija.

Sedamdesetih se jako držalo do kulturnih događanja. Zahvaljujući našoj prijateljici Gordani Cvenk, balerini HNK, pratili smo sve baletne predstave. Baletnu scenu obilježili su Irena Pasarić, Dinko Bogdanić, Maja Srbljenović Turcu i Marin Turcu, Vesna Butorac te Almira Osmanović. Pamtim praizvedbu opere “Nikola Šubić Zrinski” kada su svi ustali na zborsku pjesmu “U boj, u boj”. Bilo je to 1976. Plesnjaci su bili u Tvrtkovoj, u Šarengradskoj su pjevali Drago Mlinarec i grupa 220, Boris Babarović i Crveni koralji.

Jedan od kultnih klubova je i Big Ben u Bogovićevoj i Lapidarij na Gornjem gradu. U Zvečku je zalazio Rade Šerbedžija. Već tada bilo je jasno da će postati veliki glumac. Škvadra u “Papagaju” rukometaša Zlatka Žagmeštera bili su hokejaši Gojanović, Crnković, Oreščanin, Rataj... . Bilo je to kultno mjesto. Na Šalati sam se družio s tenisačima i hokejašima.

U Saloon smo mi nogometaši odlazili nakon svake utakmice, slaviti ili tugovati. Saloon i Karaka bila su mjesta gdje je bilo dozvoljeno malo slobodnije ponašanje jer su određeni ljudi iz “milicijskih” krugova dozvolili opuštanje, ali do određene granice.

Uglavnom, jezgra druženja u Zagrebu sedamdesetih bili su Ribnjak-Papagaj, Šalata , Big Ben-Bogovićeva, Gornji Grad-Lapidarij, Zvečka, Saloon i da ne zaboravimo, neizbježna zagrebačka špica, sedamdesetih se tu sve događalo. Na ista su mjesta dolazili glumci, glazbenici, pisci, sportaši, novinari, studenti, građani... Kad podvučem crtu mogu samo reći da je to bilo lijepo vrijeme, ispunjeno plesom, veseljem, igrom, druženjem i smijehom. No brzo je prošlo.