S mjesta nesreće izvještavala je Ružica Cigler: ‘U potoku je plivalo truplo bez glave’

Toga 10. rujna 1976. godine na nebu iznad Vrbovca pojavila se užarena lopta, praćena zaglušujućim zvukom nalik na grmljavinu. Nešto prije podneva na 10.000 metara u zraku su se sudarili zrakoplov British Airwaysa na putu u Istanbul i zrakoplov Inex-Adria Avioprometa na putu iz Splita u Köln i Bonn.

Bio je to put u smrt za 176 ljudi, mahom njemačkih državljana, uglavnom turista koji su se vraćali s hrvatske obale. I danas je to najveća zrakoplovna nesreća koja se dogodila u Hrvatskoj i, prema pisanju Večernjeg lista, u to vrijeme jedna od četiri najteže nesreće koje su se dogodile u svijetu posljednjih 20 godina. Bivša je Jugoslavija u znak žalosti 12. rujna spustila zastave na pola stijega.


U potrazi za nastradalima angažirano je 1200 policajaca, a na teren je stiglo i medicinsko osoblje, vatrogasci i lokalno stanovništvo koje je tijekom iduća tri dana tragalo za najmanjim znakom života, no putnicima nije bilo spasa. Dijelovi zrakoplova, opreme, prtljage i ljudskih tijela bili su razbacani na području od 10 kilometara, a spasilačku misiju otežavali su i močvarni teren, šuma i gusto raslinje.

– Sjedile smo u kući i spremale se u polje. Odjednom je nešto grunulo i mi smo istrčale vidjeti je li možda počelo grmjeti. Kad ono... na nebu iznad nas, jasno kao što vas sad vidim, avion koji se vrti, pada i raspada. Uplašile smo se, što smo mogle, i odmah utrčale u kuću. Ubrzo je počelo padati po nama, po krovu i dvorištu. Kao kiša... udaralo je na sve strane i nismo znale što je. Čim se smirilo, izišle smo... Nije to bila kiša. Po nama su padali ljudi, torbe, sjedalice iz aviona – kazala je Marica Brlečić za Večernji list.

Velika eksplozija i plamen

– Čuli smo grmljavinu i požurili se na livadu pokupiti sijeno kada je nekoliko metara ispred mene palo tijelo djevojčice. Za njom su padali kovčezi, a malo dalje jedan čovjek – svjedočila je tada za Večernji list mještanka Ljuba Pankretić.

– Ljudi su radili na polju. Sušili su travu, kopali krumpir kad je jedan od aviona pao u Dvorišće. To je bila velika eksplozija i plamen. Prvi su stigli vatrogasci iz Rakovca, a za njima oni iz Vrbovca i Preseke. Sam sudar vidio je i pilot aviona koji je letio u blizini i sve je javio kontroli. Na mjesto pada stigao je i helikopter. Tu je već bila policija, vojska i vatrogasci. Krhotine su bile u krugu od 200 metara. Policija je bila tu dulje od tjedan dana. Cijelo to vrijeme tražili su poginule i stavljali su ih u vreće, a potom odvozili dalje – opisao je Drago Gašparić kraj čije je kuće avion pao.

– Srušio je brojna stabla, no u eksploziji i požaru, srećom, nije zapalio šumu. Do ostataka su mogle samo spasilačke službe, a vojska je okružila čitav kraj. Ostaci aviona Inexa godinama su ležali razbacani u okolici, a njih su na kraju odnijeli skupljači sekundarnih sirovina – kazao je Gašparić.

Redakcija je o nesreći izvještavala šest dana zaredom, a ova je tema, zbog važnosti, ali i razmjera katastrofe, svakoga dana najavljena i na naslovnici novina. U vrijeme dok je infografika još bila nepoznanica, čitateljima su predočene skice nesreće koje su opisivale smjer kretanja zrakoplova, kao i trenutak sudara. U maleni Vrbovec u potrazi za svjedocima nesreće pristigli su novinari iz gotovo svih dijelova Europe. U općinskom centru okupilo se, piše Večernji, stotinjak reportera iz Velike Britanije, tadašnje SR Njemačke i Turske. Stigli su i novinari iz Austrije i Italije te velik broj novinara jugoslavenskih listova. Među prvima je stigla engleska televizija BBC, novinari Daily Telegrapha, Sunday Mirrora, londonskog Timesa i Daily Maila, agencije Reuters, Radio Beča i mnogi drugi. S mjesta nesreće izvještavala je reporterka, kasnije i dugogodišnja glavna urednica Večernjeg lista Ružica Cigler.

– Jurila sam preko polja kukuruza dok su na klipovima visjeli ostaci aviona i dijelovi tijela, da uzmem izjave. Najstrašniju scenu nikad neću zaboraviti. U potoku je plivalo tijelo muškarca. Kad sam prišla bliže, shvatila sam da je to truplo bez glave. Dva mjeseca nakon toga nisam mogla jesti meso – prisjetila se Cigler koju je urednik otpravio na teren riječima: “Ako ovo odradiš, možeš postati novinarka.”

U Njemačkoj je odluka aerodroma u Kölnu da rodbinu i obitelji putnika obavijeste tek četiri sata nakon nesreće, kada su svi od šoka popadali u nesvijest, izazvala pravu buru kritika. Uprava aerodroma pravdala se da nisu mogli ranije priopćiti neprovjerenu vijest agencija. Jer, neprovjerenih informacija uistinu je bilo. “Pojedini svjedoci, potreseni događajem, dali su izjave za koje se kasnije utvrdilo da nisu točne. Tako su neki tvrdili da je jedno dijete preživjelo katastrofu, a to je prenijela sva štampa. Međutim, kako su nam rekli liječnici Doma zdravlja u Vrbovcu koji su se na mjestu nesreće našli nakon deset minuta, to nije istina. Stručnjaci, naime, tvrde da su zbog dekompresije koja je nastala prilikom lomljenja aviona i ulaska zraka, ljudi izdahnuli odmah, na velikoj visini”, piše Večernji list dva dana nakon nesreće. U istom broju objavljeno je kako su počele identifikacije žrtava koje se obavljaju u Zagrebu, a ovoj temi uredništvo je posvetilo i još pokoji nastavak s vremena na vrijeme, zajedno s novim otkrićima britanskih i naših stručnjaka u vezi s tragedijom.

Krivcem za nesreću proglašena je Kontrola zračnog prometa u Zagrebu. Gust promet na nebu, zastarjela tehnologija i kronični nedostatak stručnih ljudi doveli su do tragedije za koju je najprije optužena grupa od osmero ljudi. Kako je ustanovila istraga, iz zračne kontrole prekasno su javili jednom od aviona da se ne podiže. Da je informacija kontrole leta do aviona došla nekoliko sekundi ranije, nesreća bi vjerojatno bila izbjegnuta. Osim prvooptuženog Gradimira Tasića, optužnicom su bili obuhvaćeni i načelnik Centra Ante Delić, njegov zamjenik Milan Munjas, šef smjene Julije Dajčić, kontrolori Mladen Hochberger, Nenad Tepeš, Bojan Erjavec, Gradimir Pelin. Tasića je na suđenju, koje je medijski bilo jako popraćeno, branio poznati beogradski odvjetnik Toma Fila, Delića Silvije Degen, Erjavca Željko Olujić, redom i danas poznati odvjetnici. No Gradimir Tasić, 28-godišnji kontrolor leta iz Niša, jedini je proglašen krivim i osuđen je na sedam godina zatvora. Kazna mu je ipak ubrzo smanjena zahvaljujući i pobuni njegovih kolega. On je, naime, tri dana zaredom radio 12-satnu smjenu.

Umor nije bio razlog

Prema detaljnoj rekonstrukciji novinara Večernjeg lista Zorana Vitasa iz ožujka ove godine – što također svjedoči o interesu za ovu nesreću i 43 godine poslije – jedna je okolnost posebno žalosna za Tasića. Bila mu je to zadnja smjena u Centru, prethodnu večer već se bio oprostio s kolegama. Bilo je veselo, kontrolor se malo porječkao i sa suprugom koja je iz Beograda došla pomoći mu u povratku koji je jedva dočekala.

Nije se očekivala gužva tog 10. rujna 1976. Iz presude Okružnog suda također je vidljivo kako će vještaci utvrditi da njegov umor nije mogao biti razlog pogreške koja će dovesti do kolizije dvaju zrakoplova. Unatoč oproštajnom druženju s kolegama, legao je u pristojno vrijeme, u 21.30 sati, ustao u šest sati ujutro, stigao na posao na vrijeme i počeo raditi u sedam sati. Osjećao se potpuno odmornim i sposobnim za preuzimanje dužnosti. Iz nalaza vještaka te svjedočenja utvrđeno je da premorenosti nije bilo. U to doba kontrolor je mogao imati zadatak da kontrolira i 20 aviona, u Tasićevu slučaju taj broj u jednom je trenutku pao na pet ili šest. Zanimljivost je iz Tasićeve biografije kako je dva puta disciplinski kažnjen – jednom i zbog situacije vrlo slične onoj kobnoj za koju će biti proglašen krivim.

Od optuženih danas je živ jedino prvi kontrolor u poslijeratnoj Hrvatskoj Ante Delić. Svi ostali više nisu među živima. Pa ni sam Gradimir Tasić. Iz zatvora je izišao nakon tri i pol godine pa se potom zaposlio u Beogradu u tehničkoj službi, no umro je mlad, navodno od teške bolesti. Žrtve avionske nesreće u Vrbovcu ni danas nisu zaboravljene. Kao trajni spomen u obližnjoj šumi postavljen je željezni križ s obješenom šalicom i gumenim okvirom avionskog prozora, da se nikad ne zaboravi.