Savka i Tripalo otišli su sa sjednice i u Večernjaku čitali što su rekli drugovi

Toga prohladnog zimskog jutra ispred zagrebačke Kockice, ondašnjeg arhitektonskog čuda tik uz obalu Save, novinari su žurno otpuhivali posljednji dim cigarete prije nego što će u dvorani na katu, već ispunjenoj do posljednjeg mjesta, zauzeti svoje pozicije. U toj vrevi čuli su se i strani jezici. Taj su događaj, naime, sa svih strana svijeta došli popratiti i izvjestitelji Financial Timesa, Daily Telegrapha, Frankfurter Rundschaua, Reinische Posta, Radio Stockholma, Radija SR Njemačke te prvog televizijskog programa njemačke nacionalne televizijske kuće, a bili su ondje i novinari Večernjeg lista. Svi oni okupili su se kako bi izvijestili s 23. sjednice CK SKH gdje su uslijedili, kako se i predviđalo, iznimno dramatični događaji.

“Ostavke - zrela odluka”

Dovoljno je, uostalom, pogledati naslovnicu Večernjaka s ključnim naglascima: “Dr. Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i Marko Koprtla podnijeli ostavke” te “Dr. Vladimir Bakarić: Ostavke – zrela odluka”. Što se, uistinu, događalo tog 12. prosinca 1971. u Zagrebu?

U potrazi za odgovorima valja poći koji mjesec, pa i koju godinu ranije, otkako je otpočeo proces danas poznat pod nazivom Hrvatsko proljeće. Korijene tog procesa neki će povjesničari potražiti u objavljivanju “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” iz 1967., usvajanju amandmana na federalni Ustav sljedeće godine, savjetovanju hrvatskog partijskog vodstva u svibnju iste godine kada je “jasno i glasno” osuđena ekonomska politika federacije ili pak razvoju ogranaka Matice hrvatske u 1969. godini. Kako bilo, događaje u Kockici u najvećoj mjeri neposredno je navijestila prethodno održana sjednica predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) u Karađorđevu gdje je Josip Broz Tito, u povodu studentskog štrajka u Zagrebu, otvorio raspravu o stanju u Hrvatskoj. Nakon što je inzistirao na radikalnoj promjeni kursa, osudio “nebudnost, liberalizam, nedovoljno efikasnu akciju prema nesocijalističkim pojavama, prema hrvatskom šovinizmu i separatizmu”, te najavio obnovu režima “čvrste ruke”, u zoru 1. prosinca 1971. dogodio se rasplet “hrvatske političke krize”. Samo 11 dana kasnije u zagrebačkoj Kockici uslijedilo je neizbježno: ostavku je podnijelo hrvatsko reformsko vodstvo na čelu s dr. Savkom Dabčević-Kučar, a rigidni članovi KPH predvođeni Vladimirom Bakarićem ostali su na svojim položajima.

O dramatičnim događanjima u krovnoj hrvatskoj partijskoj ćeliji Večernji list izvještavao je čak tri dana zaredom - 13., 14. i 15. prosinca 1971. - uz upečatljive najave na naslovnici. Prvi dan s povijesne plenarne sjednice objavljen je jedan jedini, ali golemi izvještaj na šest stranica koji potpisuju novinari Franjo Kiseljak i Ivan Starčević. Na jednoj od stranica, u izdvojenom tekstu, objavljeni su i tekstovi ostavke Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. “Dr. Vladimir Bakarić ocijenio je da je njihova odluka politički zrela i da olakšava situaciju, pa je predložio da je se prihvati, što su članovi CK SKH i učinili, a predsjedajuća Milka Planinc pročitala je pismo Mike Tripala drugu Titu kojim Tripalo podnosi ostavku na svoje partijske funkcije”, stoji u izvještaju uz napomenu da su Savka i Tripalo potom napustili sjednicu. Tko zna, možda su upravo sa stranica Večernjaka sutradan doznali kako su o njima lamentirali dojučerašnji drugovi.

Izvještaj, naime, iscrpno prenosi riječi Milke Planinc koja je iznijela kronologiju događaja posljednjih šest mjeseci. “Posebno se osvrnula na opasnost da se infiltriranjem nacionalističkih stavova pokoleba SKH u orijentaciji na glavnom kursu borbe za socijalizam, za daljnji razvoj samoupravnih odnosa, opasnost jednostrane orijentacije aktivnosti SK protiv unitarizma, pojava dviju linija i direktiva, iskrivljavanje kriterija do te mjere da se svatko tko je ukazivao na štetne pojave i opasnosti od hrvatskog nacionalizma označava kao unitarist, posljedice različitih ocjena u odnosu na događaje u studentskom pokretu”, nizala je svoju “optužnicu” Milka Planinc, pa primijetila kako su “najistaknutiji nositelji nacionalizma razvili veoma široku aktivnost”. Izvještaj je nastavljen referatom Josipa Vrhovca, ali i brojnih drugih članova CK koji su, unisono, osudili pošast hrvatskog nacionalizma, suzbijenog u korijenu.

Idući dan, čitatelji Večernjaka su u izvještaju s drugog i posljednjeg dana maratonske sjednice, na novih šest stranica, doznali kako su na mjesta Dabčević-Kučar i Tripala u vrhu SKH, očekivano, izabrani upravo Planinc i Vrhovec, stoga su u izvještaju grafički izdvojene i njihove biografije. Treći dan, pak, objavljeni su zaključci prethodna dva dana. “Suzbiti pokušaje unošenja konfuzije, zabune, nevjerice i pasivnosti. Omladina je pozvana da bude jamac trajnosti naše revolucije. Poziv studentima da ispune svoju odgovornost prema svome narodu”, tek su neke od direktiva. O tome koliko je u to doba bilo teško doseći čak i elementarne postulate novinarske profesije, svjedoči još jedan u nizu zaključaka sa spomenute sjednice: “Centralni komitet ukazuje na posebnu odgovornost onih koji rade u sredstvima javnog informiranja da komunistički principijelno, kritički i odlučno rasprave vlastiti rad, da utvrde gdje, kada, kako i zašto su određene negativne tendencije i utjecaji, posebno nacionalistički, prodrli u njihovu sredinu i našli svoje mjesto u pisanoj i izgovorenoj riječi”.

Uhićenja vođa 1971. godine

Ova je sjednica svoje repove vukla i godinama kasnije. Uslijedila su uhićenja studentskih vođa u prosincu 1971. godine i intelektualaca u siječnju iduće godine, kao i smjene svih koji su se isticali u pokretu. S rukovodećih mjesta nestali su brojni državni i partijski dužnosnici, gospodarstvenici, kulturni i javni radnici, znanstvenici, novinari. U svojim memoarima Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar kasnije će pisati o 50 do 70 tisuća isključenih članova partije, oko 5000 smijenjenih privrednih i političkih dužnosnika, dok je osuđeno njih oko 2000. Vodeći ljudi Hrvatskog proljeća poput Tripala, Dabčević-Kučar, Pere Pirkera, Dragutina Haramije i njihovih bližih suradnika uklonjeni su sa svih funkcija, prisilno umirovljeni i onemogućeni u svakom javnom djelovanju, a obračun je dovršen u svibnju 1972. godine kad su isključeni iz Saveza komunista.

No, gotovo pola stoljeća kasnije, Hrvatsko proljeće ostaje jedno od najznačajnijih razdoblja u suvremenoj hrvatskoj političkoj, ali i društvenoj povijesti 20. stoljeća. Ostavilo je dubok trag u društvu, politici, kulturi, gospodarstvu, i u svijesti i kolektivnom sjećanju hrvatskih ljudi. Predstavljalo je zahtjev za nacionalnom, građanskom, političkom i sveopćom slobodom; politički, kulturni i duhovni iskorak hrvatskog naroda – ponovni pronalazak vlastitog kulturnog i političkog identiteta, o čemu je, s mnogo više slobode u izvještavanju i izricanju stavova njegovih urednika i novinara, s dolaskom demokracije pisao i Večernji list.