Košarkaši Cibone ponovno su na Olimpu, ponovo su najbolja momčad Europe! Ne, prošlogodišnji uspjeh u Ateni nije bio slučajan, nije bio sjaj samo jedne zvijezde, nego početak jednog niza za koji nema premca u povijesti naše igre pod koševima. I u Europi se malo koji klub može pohvaliti sličnim dosezima jer su samo četiri kluba dvaput zaredom stajala na najvišoj stubi košarkaške hijerarhije Starog kontinenta. Uz Cibonu, to su Real, Riga, CSKA i Divarese. Klub petorice dostupan je samo najvećima...
Euforija naših novinara
Euforija u sportskoj dvorani u Budimpešti gdje je Cibona tog 3. travnja 1986. nadigrala Žalgiris rezultatom 94:82 nije obuzela samo 10.000 gledatelja, mahom navijača pristiglih autobusima iz Zagreba i cijele Hrvatske, kao i gledatelje ispred malih ekrana, već i Večernjakove reportere. Naši specijalni izvjestitelji iz Budimpešte Damir Jirasek i Darko Draženović danima su uoči te povijesne utakmice, superfinala Kupa prvaka europskih zemalja, svojim izvještajima podgrijavali pobjedničku atmosferu.
A put do novog trijumfa, navode, nije bio nimalo lak. Od Istanbula do Klosterneuburga i 10 finalnih utakmica sa suparnicima kalibra Reala, Simaca, Žalgirisa, Makabija i Limogesa, pa sve do Budimpešte i posljednje, najveće prepreke – prvaka SSSR-a. “Do momčadi u kojoj igraju četvorica reprezentativaca iz selekcije koja je prošle godine nadmoćno osvojila Europsko prvenstvo (i najveći je favorit ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva), do momčadi koju predvodi jedan Arvydas Sabonis, prošle godine proglašen najboljim amaterskim košarkašem. Da bi se nadmašilo takvog suparnika, valjalo je prvo nadmašiti sebe, svoje slabosti i svoj strah”. U tome je zagrebački košarkaški “dream team” i uspio.
Bio je to, doslovno, sraz divova. Ispod jednog koša Sabonis, 221 centimetar visoki div iz Kaunasa, s druge strane košarkaški Mozart Dražen Petrović.
Nije to bila Draženova noć: počeo je s četiri promašaja, a prve koševe, i to iz slobodnih bacanja, postigao je tek u 9. minuti. “Jednostavno mi nije išlo”, izjavio je pošteno kasnije, premda je postigao 22 koša, “i nije mi ostalo ništa drugo nego da se uklopim u igru jedne izvanredne momčadi, u igru Cibone”.
I doista, bili su izvanredni, kako se može iščitati i iz teksta dvojice naših izvjestitelja. Premda pišu o neizmjernoj veličini i vrijednosti Dražena Petrovića, ističu da je “sada valjda jasno da u orkestru iz Tuškanca uz ‘Mozarta’ ima i drugih ‘glazbenika’ vrijednih većeg poštovanja nego što su ga ubirali nastupajući parketima Europe. A tu sliku o prvaku gradi i taj sjajni mirni, šutljivi kapetan Mihovil Nakić, koji je nadskakivao i takve asove kao što je Sabonis. Zar ‘muziciranje’ Svena Ušića ne zaslužuje da se kaže da se iz nekad bojažljivog vodonoše stvorio div u obrani i neumoljiv hladnokrvni strijelac u napadu. Može li se Cibonina predstava zamisliti bez pirueta Zorana Čuture? Europa još nije zaboravila Atenu, vragolastog i poticajnog Acu Tricu, a već je upoznala neugodnog poletarca u hijerarhiji velikana Danka Cvjetićanina. Imaju drugi i Martine, Sabonise, Davise, Meneghine... Te kineske zidove pod koševima, ali im se tuškanski orkestar suprotstavljao nerazvikanim našim gromačama Vukićevićem i Arapovićem”. Zaključuju kako je orkestar iz Tuškanca prebirao po košarkaškim notama besprijekorno.
Do Atene pod dirigentskom palicom Mirka Novosela, sada direktora kluba, a poslije Atene taj čarobni dirigentski štapić preuzeo je Željko Pavličević. Navode kako su neki gledali na cijelu momčad kao i na mladog trenera Pavličevića – sa sumnjom, ne vjerujući da će mladi trener uspješno naslijediti najtrofejnijeg košarkaškog trenera u nas, Mirka Novosela. Ali su se prevarili.
Pod naslovom “Noć kad je Pešta ludovala”, jedan od tekstova posvećen je glasnoj Ciboninoj navijačkoj potpori. Uz hrvatske, kao i jugoslavenske trobojke, skupina Ciboni sklonih našla se i pod kanadskom zastavom. O transparentima da se i ne govori. Rastegnuli su ih dečki iz Dubrave, Zapruđa, Lučkog, Zaprešića i Zagrepčani iz drugih dijelova grada, pa i kibici iz Marije Bistrice (“Cibona, tu sme navek”), iz Vukovara (“Europski prvaci, vole vas Vukovarci”), iz Vinkovaca, Kutine, Slavonskog Broda, Rijeke, Vrbovskog; a najdužu su rastegnuli momci iz Žabna (“Jučer, danas i sutra uz cibose”). Osobito su, pišu naši novinari, bili dragi oni na našem i mađarskom jeziku, a pojavila se na tribinama napokon i vjeverica, maskota predstojeće Univerzijade. Utakmicu je, nakon Cibonina preokreta i kiše trica na suparnički koš, naposljetku odlučio jedan nesportski potez, koji je razbjesnio i naše izvjestitelje. “Mihovil Nakić je otrčao u kontru, pod košem ga je sustigao i petim prekršajem zaustavio Krapikas, Nakić se okrenuo da zaštiti lice, a jureći s centra punom snagom i ispruženom šakom naletio je Sabonis. Strahovit udarac oborio je Nakića, nastala je gužva u kojoj je Sabonis još nekoga pokušao udariti, no priskočili su redari, suci, treneri i sve smirili. Sabonis je isključen. Kao pravi sportaš, iako udaren, Nakić je pokušao Sabonisu objasniti koliko je pogriješio, ali div iz Kaunasa to nije prihvaćao. On o košarci zaista zna strahovito mnogo, odličan je košarkaš, vjerojatno najbolji amaterski centar, ali nije nikakav sportaš. To je definitivno. Kao i u Kaunasu kad je zaradio pet ličnih, sjedio na klupi i plakao kao malo dijete. On je upravo to: gora od čovjeka, ali koji, kao ni malo dijete, ne može podnijeti poraz”, pišu Jirasek i Draženović.
Dugo u noć te je večeri s budimpeštanskih ulica odjekivalo: “Kup je naš!”. Kako navode naši reporteri, “bilo je prirodno da se šampionska radost preseli na ulice i u restorane, gdje je odjekivala pjesma navijača, tekao šampanjac, sklapala se nova sportska poznanstva, kovala buduća odličja”. Nekoliko stotina kilometara dalje, i Zagreb je disao s Cibonom.
Cijeli Zagreb u Budimpešti
“Gotovo je cijeli Zagreb toga dana od 18 do 20 sati bio u Budimpešti”, piše naša novinarka Branka Osmec. “Ulice i trgovi poluprazni. Poveće skupine muškaraca samo pred izlozima prodavaonica kućanskih aparata. Po dva-tri televizora u svakom izlogu nadomještali su ugođaj iz budimpeštanske dvorane sportova. U sunčanom su poslijepodnevu šećući gradom uživale uglavnom žene i djeca. Bilo je, doduše, i muškaraca koji su, premda s licem izraza “baš me briga”, teško mogli prikriti nervozu. Zacijelo su mnogi od tih bezbrižnih šetača izdržali samo prvo poluvrijeme. Jer, iz gotovo svih je prodavaonica, otvorenih prozora pa i tramvaja odjekivao glas reportera koji je svako toliko objavljivao sjajnu tricu ili pogodak Čuture, Cvjetićanina ili bilo kojeg drugog vuka s Tuškanca.
No, kako doznajemo iz izvještaja naše reporterke, najpotpuniji su dojam, u vremenima bez videozidova na gradskim trgovima, imali gledatelji u kinodvorani Centra za kulturu “August Cesarec”. Njih 350 već je, dva sata prije početka utakmice, pokupovalo sve karte, a neki su i stajali uživajući u prijenosu na velikom ekranu. Cijela je dvorana, navodi Osmec, svaku akciju cibosa popratila burnim pljeskom i skandiranjem.
Dan kasnije, imali su ih prilike pozdraviti i uživo. Večernji list svoje je čitatelje obavijestio da europski prvaci stižu toga dana u 17 sati u Dom sportova. Večernji list, dakako, bio je tada i tamo. Naslovnicu sutrašnjeg izdanja uredništvo je posvetilo Draženu Petroviću. Na fotografiji Josipa Bistrovića može se vidjeti kako Zagrepčani na rukama nose košarkaškog Mozarta od Doma sportova do njegova stana u obližnjem neboderu, gdje su ga nestrpljivo čekali roditelji Biserka i Jole. Samo sedam godina kasnije, izgubit će ga, o čemu ćemo pisati jedne od idućih srijeda na ovom putovanju u 60 godina dugu prošlost Večernjeg lista.
uh slika 5 je ekstra