Večernji je pozvao svoje čitatelje na oprez, ali nije širio nepotrebnu paniku

Radioaktivne čestice u hrani bit će dugo naš stalni pratitelj, s time se moramo pomiriti. U Europi neće biti hrane, naročito iduće dvije-tri godine, koja bi bila apsolutno nezagađena. Preporučujem da se jede sve jer druge hrane nećemo imati. Neka nam i ne padne na pamet da trošimo hranu koja se uvozi za Zapada, jer će nam oni sada natovariti radioaktivnu hranu. To se posebno odnosi na dječju hranu. “Plivina” dječja hrana dokazano je potpuno nekontaminirana, proizvedena prije 30. travnja, i nju valja upotrebljavati za prehranu djece. Ove godine treba paziti na povrće što raste iznad zemlje, a sljedeće godine na korjenasto povrće – kazala je dr. Alica Bauman pred brojnim članovima Zbora liječnika Hrvatske, a njezine riječi zabilježio je u svom izvještaju Večernjakov novinar Davor Ivanković.

Bio je 28. svibnja 1986., mjesec dana nakon havarije u nuklearnoj elektrani u bivšoj Sovjetskoj Ukrajini na sjeveru zemlje, uz samu ukrajinsko-bjelorusku granicu, poznate kao nesreća u Černobilu.

Večernji list o toj je tragediji, čija ekranizacija u produkciji HBO-a posljednjih dana ruši rekorde gledanosti, izvještavao intenzivno i svakoga dana od 29. travnja pa sve do 1. lipnja, od trenutka kada su prve nepotpune vijesti stizale sa Zapada, sve dok ih sovjetske vlasti nisu naposljetku i potvrdile, objavljujući brojne analize, preporuke, korisne informacije. U više od mjesec dana izvještavanja, Večernji je pokrio apsolutno sve aspekte prijeteće radijacije, pozivajući svoje čitatelje na oprez, no pritom ne šireći nepotrebnu paniku.

Radijacija se mijenjala

“Izuzmu li se područja uz Jadran, radioaktivni oblak, posljedica još uvijek nedovoljno razjašnjene nesreće u Nuklearnoj elektrani Lenjin kraj Kijeva, ostavio je trag u svim krajevima Jugoslavije. Nakon što je u srijedu i četvrtak radioaktivnost znatnije porasla u Sloveniji i Hrvatskoj, u petak je povećanje osnovnog zračenja registrirano i u istočnim dijelovima zemlje. Obavljena mjerenja pokazivala su različite iznose zagađenosti u prijepodnevnim odnosno poslijepodnevnim satima, tako da su dežurne ekipe stručnjaka djelomično mijenjale upute građanima. Ipak, stručnjaci iz različitih dijelova zemlje jedinstveni su u ocjeni da radijacija, iako prelazi normalne iznose, za sada nije veća opasnost za stanovništvo jer je znatno ispod kritičnog stupnja”, navodi se u dvobroju za 3. i 4. svibnja 1986. godine.

Večernji je pisao i o gašenju požara na reaktoru, o broju žrtava koji se nakon nekoliko dana popeo na 19, o iseljavanju žitelja obližnjeg Pripjata, a odgovore na brojna pitanja čitateljima su nudili stručnjaci poput prof. dr. Vladimira Paara. U velikom intervjuu o posljedicama radijacije, profesor Paar pomogao je umiriti javnost, izjavama poput: “Tijelo nije bespomoćno. Tijelo može reparirati posljedice zračenja u oštećenoj stanici ili je može čitavu eliminirati i nadomjestiti novom. Bez takve sposobnosti, čovječanstvo bi po svoj prilici odavna bilo izumrlo.”

Sovjetski Savez tek je četvrti dan nakon nesreće u Nuklearnoj elektrani Lenjin u Černobilu zatražio pomoć međunarodne zajednice, konkretno, od Velike Britanije, no informacije i dalje cure na kapaljku. Tek u broju od 20. svibnja Večernji donosi veliku analizu Bogoljuba Lacmanovića, dugogodišnjeg dopisnika iz Moskve, koji navodi kako posebna komisija sovjetske vlade još uvijek, više od tri tjedna nakon nesreće, nije objavila detaljniji izvještaj o uzrocima i posljedicama teške nesreće u nuklearnoj elektrani Černobil.

“Međutim, na osnovi šturih, povremenih sovjetskih službenih izjava, izvještaja Međunarodne agencije za atomsku energiju i istupa sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova na moskovskoj televiziji 14. svibnja, danas se s približnom točnošću može rekonstruirati atomska drama koja je desetak dana potresala svijet”, piše Lacmanović, pa analizira kako je do nesreće u Černobilu došlo u subotu, 26. travnja u 1.23 sata ujutro po lokalnom, odnosno u petak 25. travnja u 23.23 sata po srednjoeuropskom vremenu. U to vrijeme u četvrtom reaktoru, koji je bio u fazi planiranog postupnog isključivanja i koji je radio samo sa sedam posto snage, iznenada je povećan energetski naboj. Došlo je·do oslobađanja znatne količine pare, pa je reakcija, koja je tom prilikom nastala, dovela do stvaranja kisika i njegove eksplozije. Snažna detonacija srušila je konstrukciju reaktora, a oslobođena jezgra reaktora počela je radioaktivnu emisiju izvan područja nuklearne elektrane.

Od eksplozije odmah su .poginuli operator u elektrani Valerij Hodemčuk i mehaničar Vladimir Šašnok. Kako je eksplozija izazvala požar u
donjim dijelovima oštećena reaktora, tamo gdje je grafit, odmah su alarmirane vatrogasne brigade iz Černobila i iz dvadesetak kilometara udaljenog gradića Pripjat. Nitko u to vrijeme nije mislio na radijaciju. Najvažnije je bilo ugasiti požar i tako spriječiti još veću katastrofu; eventualno širenje požara na ostala tri reaktora. U pomoć su pozvane i vatrogasne brigade iz Kijeva. Tek u zoru 26. travnja u Černobilu
i Pripjatu postaju svjesni da nesreća može imati katastrofalne posljedice. U prvom jutarnjem očitavanju instrumenata, načelnica černobilske meteorološke stanice Zinaida Kordik ustanovila je ozbiljno povećanu radioaktivnost u zraku. Povezuje je s nesrećom u elektrani i o svom nalazu·odmah obavještava republički meteorološki zavod u Kijevu. U Pripjatu se osniva lokalni operativni štab koji vodi predsjednik gradskog izvršnog vijeća, a o nesreći se šalju informacije ukrajinskom republičkom rukovodstvu i dežurnima u sovjetskom Centralnom komitetu i vladi u Moskvi. U Černobil kreću najpoznatiji sovjetski atomski fizičari i stručnjaci, piše Lacmanović.

Pritisak javnosti

Večernji objavljuje i britki komentar Zorana Vodopije koji je otvorio sva goruća pitanja.

“Dok tamo reaktor, nadajmo se, još samo tinja, a mi ovdje strepimo ne brsti li nam krava svježe ozračenu travu, katastrofa u Černobilu izaziva niz neugodnih pitanja. Prvo i najvažnije zasad je zašto je Moskva šutjela sve dok se radioaktivni oblaci nisu razišli po cijeloj Skandinaviji i Poljskoj? Zar je moguće da potkraj 20. stoljeća, kad je svijet medijski zbilja postao selendra u kojoj se svaka vijest začas razbubnja, o katastrofi u Ukrajini doznamo iz – Švedske!? Sa 24, a možda i 48 sati zakašnjenja (jer neki tvrde da je sve počelo prošle subote) javljeno 
je iz Moskve da se u černobilskoj nuklearnoj elektrani dogodila havarija”, piše Vodopija, dodajući kako je tek “na pritisak svjetske javnosti ta zagonetna informacija postupno proširivana, pa se tako doznalo i za dva mrtva i 160 ranjenih ili ozračenih, a poslije je javljeno kako je 18 ljudi u teškom stanju, a 120 u bolnici.

SSSR-u je, nastavlja Vodopija, trebalo dan ili dva da prizna kako mu je reaktor u Černobilu oštećen, a potom su i dalje davane na kapaljku samo najneizbježnije informacije. Dotad su radioaktivni oblaci, ne brinući se za TASS-ova priopćenja i državne granice, plovili na razne strane svijeta, pa tako i na jug do nas, natkriljujući uglavnom Hrvatsku i Sloveniju.

“Ako se već i iz tako teških i drastičnih primjera trebaju izvlačiti pouke, onda bi sada jedna mogla glasiti: suvremene tehnološke katastrofe ne znaju za državne granice, i zato zahtijevaju pravodobno, brzo obavještavanje svjetske javnosti kako bi se druge zemlje mogle pripremiti da ublaže eventualne posljedice na svom teritoriju. Novi sovjetski vođa Gorbačov uspio je olabaviti birokratske stege i stare navade u SSSR-u, ali u ovom slučaju Moskva je ponovo radila po starom. Ovaj slučaj jasno pokazuje koliko je opasno kada se vijesti filtriraju kako se “ne bi uznemirivala javnost”. I ta poruka, naravno, ne vrijedi samo za SSSR. Vrijedi za sve, pa i za nas i naše običaje u informiranju.

Ovaj put nadležne su institucije reagirale pravodobno, te su iscrpno obavještavale javnost iz sata u sat o zračenju, zabranama itd. Može li se takvo ponašanje konačno protegnuti na sve što je u vezi s nuklearnom energijom”, upitao je Zoran Vodopija, čiji komentar pod naslovom “Neodgovorna šutnja” i 33 godine kasnije pogađa točno u metu.

Video: Studenti Verna razgledali izložbu o 60 godina Večernjeg lista

Video: Matija Habljak/PIXSELL