Uz Večernji list i portal Vecernji.hr, koji slave šezdeseti, odnosno dvadeseti rođendan, i Večernjakova Blogosfera ove godine obilježava okruglu obljetnicu – desetu. U to vrijeme kroz našu blogersku zajednicu prošlo je gotovo 400 autora, a danas ih je 60. Razgovarali smo s urednicom Blogosfere Sandrom Sabljak Gojani, koja se prisjetila nekih od najdražih autora i trenutaka.
Koja je prva emocija koju osjećate u povodu 10 godina Blogosfere?
Zar već?!
Koji su sve ljudi bili najzaslužniji za pokretanje i uspjeh Blogosfere?
Pa nekoliko ljudi sudjelovalo je u samoj ideji i stvaranju Večernjakove blogosfere. Naime, počeli smo na besplatnoj platformi – WordPressu, jer je tih nekoliko blogera koje sam zatekla imalo svoje blogove na tada najjačem blog-servisu Blog.hr iako su bili "naši". Bilo je besmisleno da čitatelje "odvodimo" konkurenciji pa je logičan slijed bio stvaranje naše blogosfere koja nije trebala biti otvorenog tipa da se svatko može registrirati i pisati (nije ni danas), nego je uredništvo biralo blogere koji će pisati, obavezno potpisani svojim pravim imenima kako bismo iskočili iz mora anonimnih blogova, odnosno autora skrivenih iza pseudonima i time dobili na vjerodostojnosti.
Tako smo sve svoje tadašnje blogere stavili pod naš 'krov', a na samom početku našu blogersku ekipu činili su: Krešimir Mišak, Anita Malenica, Vjeran Piršić, Silvije Tomašević, Bojan Klima... pa mogu, uza sve nas, slobodno reći da su i oni zaslužni, jer što bi neka blogosfera bila bez blogera.
Uz Ozrena Kanceljaka, tadašnjeg direktora na webu koji je imao povjerenja u nas i našu malu ekipu i "pustio nas" da napravimo onako kako mislimo da treba, sve što sam u glavi zamislila kao urednica u WordPressu je napravio kolega Valentino Međimorec, a što se tiče grafičkog dizajna blogova bio je zaslužan tadašnji redakcijski grafički dizajner Karlo Rosandić. Tada smo radili i videonajave novih blogera pa je svaki novopridošli bloger imao svoj videojingle, a za to je bio ''kriv'' Hrvoje Felbar.
Također zasluge idu i tadašnjim urednicima portala Vecernji.hr kao i kolegama novinarima, koji su nas pustili da gledamo svoja posla i bili nam velika podrška, tako da su i mnogi redakcijski kolege osim svog redovnog posla i sami postali naši blogeri.
Možete li izdvojiti neke od najdražih autora na Blogosferi?
Pa sad, to je vrlo nezahvalno. Kroz blogosferu u ovih 10 godina portala – i još dvije prije toga kada smo počeli s blogovima – prošlo je s manje ili više uspjeha gotovo 400 autora, a budući da su neki od njih i dandanas dio ekipe Večernjakove blogosfere, mogla bih reći da su mi oni najdraži jer su sve ove godine dijelili sa mnom kao urednicom sve uspone, padove, previranja. I to sve za 0 kuna. Ne znam ni za jednu takvu ekipu koja u toliko dugom razdoblju piše bez prestanka, iz strasti i uvjerenja. Svi su oni prepoznali vrijednost pisanja bloga pod kapom Večernjeg lista i našli svoju svrhu i mjesto za svoje blogove. I zato smo opstali sve ove godine.
Sretna sam što ih imamo jer je zaista nevjerojatno da su i dandanas aktivno s nama (među najdugovječnijima su nam Anđelko Kaćunko, Bojan Nasteski, Tanja Pastuović Klaić, Darko Milošić, Dijana Karabašić, Nenad Barinić, Jasminka Kovač, Zvonimir Despot, Silvije Tomašević, Snježana Nemec, Anton Filić, Tanja Božić...). Nadam se da nisam nekog zaboravila...
Možda bih sebično izdvojila i gospođu Ružicu Cigler, nekadašnju zastupnicu čitatelja. Osim što je bila blogerica, bila mi je i svojevrsna mentorica u komunikaciji s uvijek zahtjevnim komentatorima i čitateljima koja me naučila da nema tog problema koji jedno iskreno priopćenje za javnost ne bi moglo riješiti. Da tada nije bilo nje – komentatori bi nas pojeli i ispljunuli, a vjerojatno bi mnogi od nas i odustali. Zajedno smo učili izlaziti s njima na kraj.
Na Blogosferi je blog pisala i pokojna Ana Lendvaj, novinarka i modna i likovna kritičarka. Kakva vas iskustva i emocije vežu uz nju?
Gospođa Ana Lendvaj bila je jedna od onih ljudi koji su svaki svoj zadatak shvaćali vrlo ozbiljno pa je takav bio i blog koji je nastao iz njezine rubrike Modni kliker koji je izlazio u Večernjakovu prilogu Ekran. Uvijek je jako brinula o tome jesu li čitatelji zadovoljni, može li još nešto dodati ili promijeniti da se sve poboljša. Bila je izuzetno susretljiva i motivirana iako joj je blog, kao i mnogim kolegama novinarima, bio samo dodatna obaveza. No gospođa Ana, za razliku od mnogih, nikada ga nije tako doživljavala.
Koji je blog izazvao najviše kontroverze?
Pa sigurno je to blog Slamka spasa Vitomire Lončar. Vitomira je pisala ludim ritmom kao nitko u povijesti naše blogosfere – pet godina i sedam mjeseci bez prestanka. Svaku nedjelju navečer novi tekst je osvanuo na blogu, a ponedjeljkom na našim naslovnicama. Već je nakon nekoliko njezinih prvih tekstova na blogu bilo jasno da je svaki ponedjeljak kaos, prvo u kulturnjačkim redovima jer je taknula u do tada ''nedodirljive'', a kad bi oni krenuli s kuknjavom, onda je nastajao kaos i u redakciji jer se vršio pritisak sa svih strana. No to ni nju ni mene kao urednicu nije pokolebalo, a ovdje moram zahvaliti i svojem šefu, odnosno glavnom uredniku portala Vecernji.hr Dariju Markasu koji je imao povjerenja u nas dvije budući da je Vitomira za sve svoje objave imala i provjerljive i često dokumentirane argumente.
Zbog tekstova na blogu Vitomira je doživljavala razne neugodnosti, od nekulturnih i seksističkih napada s raznih strana, ruganja s njenom bolešću od strane mnogih koji su se osjetili prozvanima u njezinim tekstovima. Bilo je tu čak privođenja na obavijesne razgovore u policiju te razvlačenja po sudovima. Sve objavljeno završilo je ukoričeno u njezinim knjigama Slamka spasa I., II., III. i IV. kao dokument jednog vremena, zabilježeno za povijest. Vitomira je nažalost odustala, umirovila Slamku spasa i otišla u političku emigraciju u Kinu, no zauvijek će ostati osoba koja je obilježila našu blogosferu. Ona je potvrda da ljude zanima kultura, što se ondje događa i da ima mnogo zabrinutih. Bila je jedna od rijetkih koja se usudila javno istupiti, a kao ''nagradu'', uza sve navedeno, maknuli su je s Akademije dramskih umjetnosti.
Koga biste voljeli vidjeti kao autora na Blogosferi?
Iskreno, nemam nekih posebnih neostvarenih želja u vezi s autorima. Kroz ove godine toliko ljudi je prošlo "kroz moje ruke" da mogu na kraju zaključiti da je potpuno nebitno je li netko poznat, tražen i slično ili je potpuni anonimac. Jasno je da poznato ime nosi svoju težinu i privlači čitatelje, ali to može biti bitno samo na prvu. Poslije se moraju dokazati ako misle opstati. Imali smo nekoliko zvijezda koje su u čudu pale i prije negoli su zasjale. Meni su najdraži nepoznati koji su se nametnuli čitateljima ponajprije kao autori svojih blogova. Broj knjiga s tekstovima s blogova više ne mogu ni nabrojiti, mijenjali smo zakone (nakon bloga Sunčica ženama silovanima u ratu priznat je status žrtvi ratnog zločina), ljuljali stolice intendantima (Vitomira), prikupljali novac potrebitima putem objava na blogovima... A nemali broj mojih blogera napravilo je pravi posao, a sve je počelo baš ovdje kod nas, na blogu.
Pogledajte kako se naš portal mijenjao kroz povijest:
Tako je, primjerice, jedna od naših najdugovječnijih blogerica Andrea Šitum danas vlasnica poznatog lifestyle portala Naturala.hr koji promiče zdravi pristup životu u skladu s prirodom, a na kojem pišu najveći hrvatski stručnjaci. Počelo je s blogom Priroda zna, na kojem je i danas aktivna.
Zatim je tu Bojana Svalina koja je napustila posao menadžera i posvetila se pozivu životnog savjetnika i motivatora. Pokrenula je YouTube kanal Bojana Svalina na kojem bez cenzure i s puno ljubavi i želje da pomogne drugima govori o istinskim životnim vrijednostima, te je objavila i svoju prvu knjigu i drži vrlo uspješne i posjećene seminare po cijeloj regiji.
I da ne bude da su samo žene ''imale koristi'' od bloga, spomenut ću i Gorana Rihelja koji je krenuo s blogom Turističke priče (još uvijek je aktivan bloger), a danas je vlasnik najposjećenijeg domaćeg turističkog portala s najsvježijim vijestima iz domaće turističke industrije.
Tako da mogu reći: volim i želim one autore koje imam.
Kakav sadržaj nikad nećemo vidjeti na Blogosferi?
Samo zakonom zabranjeno.
Koliko se kultura bloganja promijenila u deset godina otkako je pokrenuta Blogosfera? Što mislite o današnjoj blogerskoj sceni u Hrvatskoj?
Na našoj blogosferi, za razliku od ''vanjskog svijeta'', nije se mnogo promijenila, ostali smo poprilično staromodni. Naši blogeri i dalje pišu isključivo iz strasti i uvjerenja, bez honorara i uredničkih intervencija po tekstovima. Jasno je da se znalo dogoditi da nešto jednostavno ne može ići van jer smo mi ipak integralni dio jednog velikog sustava koji ima svoja pravila, no uvijek imam dovoljno povjerenja u svoje blogere koji sami administriraju i objavljuju tekstove, što je – kako čujem od drugih urednika – ravno čudu. Naravno, u svakom žitu ima kukolja pa ga je tako bilo i u našem, no većinom suradnja s blogerima na takvoj je razini da mogu reći da u njih imam potpuno povjerenje i ne moram (više) strepiti hoće li netko preko noći objaviti neku ludost koja graniči sa zdravim razumom. Kad puste objavu, kliknem i uživam u čitanju, kao i svaki drugi čitatelj!
VIDEO Izvršni urednici otkrivaju kako je raditi na portalu Vecernji.hr:
A koliko vidim, blogerska scena sve se više okreće sponzorstvima i raznim suradnjama u smislu novca ili robe. Smatram da je to u redu za one kojima se to sviđa, no nekako mi to onda više nije blog u pravom smislu riječi jer je sasvim druga stvar kada te netko plaća za ono što ćeš napisati. Danas tako gledamo mnoštvo, primjerice kulinarskih blogova koji, da bi opstali, surađuju sa sponzorima koje, da su financijski neovisni, ne bi ni u ludilu spominjali u svojim tekstovima, a kamoli se koristili njihovim proizvodima u kuhanju. No, naposljetku iza svega je na kraju novac pa je to valjda neizbježno. Mi za sada odolijevamo tome, no zbog toga osjetimo da smo po pomalo ''izvan igre''. No volim vjerovati da je to samo prolazno.
Koje biste blogere izvan Blogosfere, u Hrvatskoj i u svijetu, izdvojili kao najzanimljivije?
U našoj blogosferi trenutačno je 60 aktivnih blogera tako da jedva stignem pratiti njihove objave, a kamoli čitati ostalo. No mogu spomenuti da tu i tamo popratim blog Elle Dvornik (zapravo više njezine objave na društvenim mrežama), koja je svojedobno, kao mlada osamnaestogodišnjakinja, bila i naša (i to vrlo čitana) blogerica. A što se tiče ostalog, uglavnom pratim vlogere na YouTubeu: najviše našeg trenutačno hit-blogera i ljudinu Vedrana Bađuna, zatim moju Slavonku DashOfBlue MakeUp, My Craft – Irinu Sorokinu i još jednog našeg dugogodišnjeg blogera Ratka Martinovića čiji sam medijski put pratila od samih početaka i gledala kako se razvija u današnjeg Ratka. Nikad nisam vidjela tako svestranog čovjeka tako da izgubim pola tjedna samo da pogledam sve njegovo (pogotovo se Podcast Inkubator ne propušta). Nevjerojatan čovjek!
Možete li izdvojiti neku anegdotu o nekom od blogera?
Pa nezaboravno je bilo kako smo tjednima dogovarali s grupom Let 3 da postanu Večernjakovi blogeri, napokon dogovorili sve, poslali mi onu svoju kutiju-bombonijeru s gaćama, čokoladicom, čepom, CD-om ''Živa pička''... ne znam više što sve nije bilo unutra. I napravili mi njima najavni video, izdizajnirali blog-stranicu, puštali danima unaprijed najave na portalu, u novinama – nevjerojatno nabrijavanje! A oni na kraju napisali jedan post. Prvi i jedini! E sad, je li to bilo namjerno ili ne – nikad nismo doznali.
Što biste poručili čitateljima Blogosfere?
Poručila bih im da i dalje podržavaju svoje omiljene autore jer, kad ne bude naše vjerne publike, neće biti niti nas. Tako da važna karika u našem lancu upravo su čitatelji, zapravo uz same blogere – presudna! Oni nas drže iznad vode; usmjeravaju, inspiriraju, spuštaju na zemlju i tjeraju dalje. Hvala im na tome!