10 godina hrvatske stagnacije: manje je stanovnika i zaposlenih, a više iseljenih

Prije deset godina hrvatski građani vidjeli su perspektivu u državi koja je bila na početku pristupnih pregovora s EU, vjerovali su da će im standard rasti, da će s lakoćom otplaćivati kredite za stanove i aute. Što se deset godina poslije promijenilo u životu prosječnog građanina i ove zemlje?

Hrvatska danas ima najmanje oko 250.000 stanovnika manje, gotovo 100.000 manje zaposlenih, višestruko veći broj iseljenih nego 2006. i iza sebe desetljeće pada standarda ili stagnacije za one optimističnije.

Prosječan hrvatski građanin zazire od kredita, plaća mu se nije povećala ni za kunu ili je neznatno rasla, ne pegla više kartice na rasprodajama i strahuje da sutra može biti i gore. Ako smo se u nečemu približili razvijenim zemljama EU, to je samo u porastu razvoda pa se danas raspada gotovo svaki treći brak, a udaljili smo se još više od razvijenih zemlja po stopi nataliteta jer se ubrajamo u zemlje s najnižim stopama nataliteta.

Iako je od 2006. prosječna mjesečna plaća narasla za 1000 kuna, na 5633 kune, pojeli su je skuplji život i režije. Usto, prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS) iz travnja, većina radnika ne prima ni tu plaću jer je lani 54,1 zaposlen zarađivao neto od 2500 do 5500 kuna.

Uspoređujući život u Hrvatskoj 2006. i 2016., čelnik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever ističe:

– Te 2006. povećavao se standard građana i zaposlenost, kao i 2007. i 2008. Perspektiva je bila bolja, ljudi su imali optimizam koji je u sebi budio i potrošački optimizam. Tada rasprodaje nisu izdržale ni tri poštena dana nakon kojih je najveći dio odjeće i obuće na policama trgovina bio poharan. Lakše su se dizali krediti, stambeni, namjenski, nenamjenski i kupovali auti, išlo se drukčije na ljetovanje i zimovanje, a onda je kriza počela uzimati danak. Danas su nakon sezonskih rasprodaja police tjednima prazne. Dio građana odustao je od tradicionalnih robnih i prehrambenih marki jer si ih ne mogu priuštiti, plin i struja su puno skuplji nego 2006. Radna mjesta se zatvaraju, a u situaciji u kojoj je 20% ili svaki peti radnik zaposlen na određeno, ljudi se ne usude više zaduživati kao 2006. kad smo imali tek 12% radnika na određeno. Duboko zabrinjava trend da je danas od novosklopljenih ugovora o radu njih 95% na određeno – kaže Sever.

Dok se 2006. iz Hrvatske odselilo tek oko 7700 građana, lani se ta brojka popela prema DZS-u na gotovo 30.000 ljudi, a demografi tvrde da se iz zemlje iseljava 40-50 tisuća ljudi. A iseljavaju se uglavnom mladi i visokoobrazovani, kojih je tek oko 18%, što je pogubno za zemlju koja se ubraja u najstarije europske nacije.

– Očekivanja građana bila su viša te 2006. i činilo se da svi imaju šansu za oporavak, i bogati i siromašni. Danas je došlo do otrežnjenja građana, potrošačke aspiracije su smanjenje nakon iskustva s kreditima i kod onih koji nisu upali u dužničko ropstvo. Ulazak u EU doveo je do većeg iseljavanja mladih i za njih je pronalazak posla u članicama EU bio ispušni ventil, a za Hrvatsku je demografski problem.

Da nismo članica EU, pitanje je bi li društveni pritisak već prije eksplodirao u zemlji, ovako se prikrivena socijalna bomba samo prolongira i ne znamo što danas čini elemente naše socijalne bombe. Je li to opasnost od neisplate mirovina, opasnost od toga da će nas progutati dugovi ili ugroza srednjeg sloja. Hodamo po živom pijesku u ovoj zemlji i ne znamo koliko je trajan oporavak i kolika je opasnost da javni i vanjski dug eskalira – govori sociolog dr. Drago Čengić, koji se bavi i ekonomskom sociologijom.

Hrvatska je u razvojnom smislu, kaže prof. socijalne politike Zdenko Babić, izgubila desetljeće u kojem je najblaže ocijenjeno stagnirala.

– Članice EU iz srednjoeuropskog okruženja te 2006. bile su uz bok Hrvatske, a neke kao Poljska i baltičke zemlje iza nas. Danas im u ekonomskom pogledu Hrvatska svima gleda u leđa, a već nas je i Rumunjska dostigla. Hrvatska je 2006. prema Eurostatu po razvijenosti bila na 58% prosjeka EU i ostala je na tome i 2015. Danas su nas, osim Bugarske, sve zemlje članice EU iz bivšeg istočnog bloka razvojno prestigle.

Jedina razlika u osobnom pogledu između 2006. i 2016. jest ta da je nezaposlenim građanima puno jednostavnije nego 2006., zahvaljujući članstvu u EU, otići u neku od razvijenih zemalja EU i potražiti posao te tome i svjedočimo. Hrvatima je lakše otići tražiti ''perspektivu'' negdje drugdje nego te 2006. i to je, moglo bi se reći, nešto pozitivno u zadnjem desetljeću iz individualne perspektive.

No s druge strane ta nova ''perspektiva'' stvara velike demografske probleme koji će u budućnosti imati i negativne socijalne implikacije ako se ne poduzmu mjere koje bi te trendove mogle bitno ublažiti – kaže Babić.

Iako je i 2006., govori Sever, prosječnoj obitelji za podmirenje redovitih potreba nedostajala četvrtina sredstava kao i danas, tada su se ljudi lakše zaduživali, a danas se zbog nesigurnog posla krajnje oprezno zadužuju, svjesni da i oni mogu biti lako blokirani kao onih više od 300.000 blokiranih građana.

– Bilo kakva izvanredna situacija, osobito bolest u obitelji i smrtni slučaj ugrožava egzistenciju obitelji. Zbog rasta cijena prosječni građani teže se odlučuje ići na ljetovanje pa im hrvatsko more i turistička odredišta postaju sve manje dostupni. Ljudi nemaju više novca ni za sprovode ni za svadbe – rezimira Sever.

Iako su u lancu odgovornosti za proteklo desetljeće, ističe prof. Babić, odgovorniji oni na najvišim instancama upravljanja društvom za slabe ili nikakve učinke u razvoju zemlje, svi smo, zaključuje, na neki način suodgovorni, osobito kad biramo one koji će u naše ime upravljati Hrvatskom. Dobro je to ponoviti uoči još jednih izbora.

>> Poduzetništvo u Hrvatskoj: 'Samo nas je dvoje zaposlenih i PDV mi je najveća stavka'