Duboko u oknima rudarske Breze tog je jutra, 24. srpnja 1949., mirisalo na podvig. Satima je odozdo, pod blijedim svjetlom karbidnih lampi, dopirala škripa vagona, tupi udarci pijuka i pjesma. Bilo je volje, ali i alata: za natjecanje prema Titovoj je preporuci za udarnike napravljena divovska lopata u koju je moglo stati 18 kilograma ugljena – poznata kao “omladinka”. U čas se pronio glas da je Alija Sirotanović sa svojim momcima za osam sati rada iz jame poznate kao “Rov vojvode Putnika” izbacio 152 tone kamenog ugljena pa za 50 tona potukao rekord čuvenog Rusa Alekseja Stahanova.
Pa kako i ne bi, čulo se odasvuda, kad je to od njega zatražio sam Tito! A Alija k’o Alija, on je kasnije o tome pričao ovako: “Bili mi s Titom gore na Dedinju. Elem, ‘vako stoji on, ‘vako mi. On se smije, pita, svakog posebno. Dođe ti i do mene. Meni se grlo stislo, lice k’o jabuka. Vas gorim. ‘Kako, druže, u vašem kolektivu? Ima li dovoljno vrijednih ruku? Svaka tona uglja nam je važna’, veli Tito. A ja, šta ću jadan, nego stisnem: ‘Druže Tito, prvo da ti rečem da te svi brezanski rudari pozdravljaju i žele dobro zdravlje. A kad me za ugalj već pitaš, onda da ti rečem da ga kopamo što više možemo’. Ja ti još i ne završi kad me Tito potapše po ramenu i pita: “Možeš li ti, Alija, pobijediti Stahanova? ‘Mogu’, velim. Obeć’o sam i ispunio”.
Ne fali ništa, samo ’letrika’
Breza sedam dana i noći garavog junaka nosila na rukama, a u selu je zaživjela i navada “prvo pozdravi Aliju pa onda ženu i rođaka”. Jugoslavija je izišla na ulice, pričajući o rudaru, koji nije div, ali je snažan, plećat čovjek širokih grudi, s golemim tvrdim šakama, iz čijih je nasmijanih očiju zračila jednostavnost i dobrota. Njegove rečenice, kažu, nisu gramatički pravilne, ali rečenice pogađaju kao maljevi. Značaj ovog događaja ogledao se i u političkoj zbilji tog vremena, ili bolje rečeno, žustrom sukobu između Tita i Staljina, tadašnjeg vođe Sovjetskog Saveza: Alijina pobjeda ujedno je bila i Titova pobjeda, kao i pobjeda Jugoslavije nad Sovjetskim Savezom. No nije Alija tada mislio da je tih poratnih godina Beogradu trebalo još jednom trijumfirati pred Moskvom. Nije mislio ni o sebi, ne sanjajući da će ga povijest pamtiti kao heroja rada, simbol radničke klase i obnove u SFRJ. Alija Sirotanović mislio je samo na to kako njegova zemlja treba ugljena. On je sa svakom novom lopatom punom crnog zlata podizao granitno čvrst spomenik jednom vremenu i malom čovjeku, ljudima iz doline antičke prošlosti i iskonske snage, ali i cijeloj epohi.
A cijelu jednu epohu kasnije, u vrelini ljetnog dana, u bezvremenskoj tišini rasutog planinskog sela gdje jastrebovi kradu kokoši, a zimi vukovi zavijaju da planina ječi, začuo se udarac lopate o tvrdu zemlju. Breza je, ima tome koji dan, obilježila 100. rođendan svojeg najpoznatijeg žitelja – a kako nego – natjecanjem u brzom utovaru ugljena. I sve je bilo kao nekad, doduše gotovo sve. Izazov je prihvatilo samo šest rudara, a jedan je putem odustao. Najbrži je bio 28-godišnji Semir Mehić koji je za četiri minute i 20 sekundi “omladinkom” utovario čitavu tonu ugljena. Za nagradu pobjednik je osvojenu tonu ugljena ponio kući...
Toga dana cijela je Breza bila u mislima s Alijom, rođenim u kolovozu 1914. u nedaleku Orahovu u sirotinjskoj kući s osmero djece oca Arifa, rudara koji nije znao ništa nego kopati. Kao mladić, Alija je dolazio pod prozore svoje izabranice Mevle dok je doslovce nije oteo, a onda se k njoj priženio u Trtoriće. Smrti i nesreće bile su vjerne pratilje na njegovu putu. Supruga, tiha i pobožna žena, rodila mu je šest sinova. Petorica su umrla još u kolijevci, jedini preostali dugo se opirao pa opet umro mlad. Od tuge i boli Alija je ušao u rudnik i iz njega rijetko izlazio. Dan je za njega počinjao u pola pet ujutro da bi u pet kilometara udaljen rudnik stigao na prozivku, “farlezu”, uvijek u isto vrijeme: u 6.45 sati. Rijetko je radio samo jednu smjenu, češće dvije, a znalo se dogoditi da po pet dana ne iziđe iz rudnika. Volio je popiti, ali tko u Brezi nije, govorio je. Onako pijanog njegovi kamaradi rudari prebacili bi ga preko leđa njegova konja, vjernog Sokola, koji je nepogrešivo Aliju poveo kući, uzbrdo, pa ga istovario ravno u dvorište. Prospavao bi koji sat, ustao čio i vedar pa ujutro sve ispočetka.
Nakon pobjede nad Stahanovom selo su opsjedali novinari. Njegovoj Mevli brzo su dodijali pa mu je rekla: “Mani to, oni su, bolan, besposleni, a ti trošiš vrijeme.” Rijetko je nije poslušao, ali tada je učinio po svome i dao stotine intervjua. Stizali su na zadnju poštu Trtorići i mnogi darovi. Zagreb mu je darovao brončano poprsje, Slovenci namještaj koji nije mogao proći kroz ulazna vrata, Mostarci kožnati kaput, iz poduzeća Đuro Salaj slali su ga na odmor, radnici hotela “Moskva” napisali su mu poemu koju je dugo držao uokvirenu u sobi. Mnogi darovi do njega nikada nisu ni stigli jer su ih zadržali u općini i rudniku, ali zbog toga nije dizao graju. Ništa nije tražio, osim struje.
Bilo je to na Dedinju nedugo nakon pobjede, iste 1949. godine. Alija je o tome kasnije govorio ovako: “Pita mene Tito: ‘Alija, fali li išta?’ A ja se ohrabrio, gledam ga ko najdražeg druga i velim: ‘Druže Tito, moji Trtorići nikad nisu imali letriku. Ne prođe puno, kad stiže materijal. Napravismo mi seljani radnu akciju, rudnik nam dade električare i veselju nikad kraja. Neke komšije danima nisu gasili lampu, bojali se da struja ne ode. A i meni, vala, bila ljepota. Kad god smo bili slobodni, povazdan smo gledali u lampu...”
Nije prošlo mnogo, a u Trtoriće iznad Breze nakon letrike stiže i vodovod, pa prva trgovina, s plavim radionom i eurokremom za bosonogu seosku djecu, a iz zahvalnosti svome Aliji, njegovi rudari kozju stazu, koja je od Trtorića vodila prema Brezi, pretvoriše u pravi seoski put. Bilo je lakše putovati, i njemu i Sokolu, ali druge darove nije želio. I sam je jednom kazao: “Ja samo imam svoj šljem, eno ga tamo. To mi je sve od rudnika. A sad dobijem sat, dobijem narukvicu, dobijem… ma, u p... materinu!”
Iste slavne 1949. u Brezu je stigao utjecajni politički radnik Đuro Pucar Stari i rekao Aliji: “Ti ćeš biti narodni poslanik”, a tako je, iduće četiri godine, i bilo. U Saveznu je skupštinu putovao vlakom, a debele uveze materijala sa sjednice nepismenom je Aliji naglas iščitavala seoska mlađarija. Puno je putovao, govorio im o Mostaru, Slavonskom Brodu, Zagrebu, Beogradu. Pričao im kako je na nekom primanju do lakta zaprljao ruke jer nije znao držati srebrni pribor za jelo. U mirovinu je otišao 1964. godine sa 37 godina radnog staža, no desetljećima kasnije nije bilo nijedne radne akcije da se, pognutih ali žilavih leđa, nije prihvatio lopate i krampa.
Izgubljeni ideali
U životu je plakao tri puta: kada su mu uručili nagradu AVNOJ-a, kada je u nesreći u Brezi poginulo 70 rudara i kada je umro drug Tito. Četiri dana i noći nije prestao plakati. U vitrinama obiteljske kuće u Trtorićima izvjesio je svojih 37 udarničkih značaka, Orden rada prvog i drugog reda, bezbroj pohvalnica i diploma, no Alija ne bi bio Alija da veći dio svoga blaga nije podijelio svakome tko je zatražio. Među uspomenama dugo je čuvao i novčanicu “hiljadarku” s likom rudara, koju je, prema jednoj jugolegendi, krasio upravo Alijin lik. S godinama, međutim, počele su polemike je li na slici uopće bio on, a poslije je utvrđeno da je rudar s novčanice njegov kolega po lopati Arif Heralić. Razočaran i duboko povrijeđen takvim podmetanjima i pokušajima da se zavade kamaradi, Alija takve napise nije želio komentirati, no njegova unuka Mubera Sirotanović autorici ovih redaka prije desetak godina u svom domu u Brezi tvrdila je da rudar s “hiljadarke” nije nitko drugi no njezin djed.
Dugo je tinjala slava rudara koji se udarničkom titulom okitio čak 12 puta, sve dok polako nije počeo tonuti u zaborav, sve više i u alkohol. Trebalo je proteći godina i godina da bi Aliju iz naftalina 1989. u nekoj emisiji Televizije Sarajevo izvukao novinar Smiljko Šagolj sučelivši dvije ličnosti koje su obilježile prošla vremena: nekadašnjeg ministra rudarstva Svetozara Vukmanovića Tempa i rudara udarnika iz 50-ih Aliju Sirotanovića. Premda ga je voditelj navodio da kritički progovori o socijalnim nepravdama i razlikama, vodeći ga u Neum među vile socijalističkih rukovodilaca, Alija je i pred kamerama ostao vjeran idealima svoje mladosti i čedan u svojoj jedinstvenoj devizi da treba raditi i samo raditi.
Godine su učinile svoje, sve je više pobolijevao. Poseban tretman u Vojnoj bolnici nije mu bio po volji. “Bio je dosta nervozan, tako nemoćan u bolničkoj postelji. Bespomoćno je slušao vijesti koje su govorile o nestašicama, čitao o redovima za benzin, o raznim bonovima. Rekao mi je: “Jesam li ti, dijete, govorio da ništa ne valja otkako nema Tite”. Vapio je za selom, svjestan smrti koja dolazi. U jednom trenutku rekao mi je: ‘Gotovo je’. Ali nije njega shrvala bolest nego izgubljeni ideali”, rekla je Alijina unuka Mubera Sirotanović Salihović.
Umro je 16. svibnja 1990. od srčane astme, pet godina nakon vjerne Mevle. Kad su zapuhali vjetrovi rata, vizionar Alija sklopio je svoje oči da ne vide kako se u prah i pepeo pretvara sve ono što je svojim rukama gradio.
Njegov je životni put poslužio kao inspiracija za razne sfere kulturnog stvaralaštva. Film “Slike iz života udarnika“ iz 1972. godine, režisera Bahrudina Bate Čengića, temelji se na njegovoj biografiji, a u filmu se, kao statist, pojavljuje i Alija osobno. Jedna mala ulica na periferiji Breze nosi ime Alije Sirotanovića, a u krugu rudnika stoji njegova bista. Kao himna Aliji ostala je i pjesma Zabranjenog pušenja “Srce, ruke, lopata”.
Aktivna je i udruga građana “Alija Sirotanović i njegovi komorati”, koja se u njegovu rodnom Orahovu sprema sagraditi sportsko-rekreativni centar Aliji u čast. Uspomenu čuvaju i u njegovu rudniku “mrkog uglja” Breza, gdje mu se sa svoje internetske stranice ovako obraćaju: “Čovjek kome je rad bio način življenja, legenda koja je inkarnacija običnog čovjeka, gorostas pitoma pogleda i golubljeg ali junačkog srca, koji je zauvijek obilježio jedno vrijeme dajući herojski obol sjetnoj rudarskoj duši”... Stotinu godina nakon njegova rođenja noć nad Brezom i dalje smjenjuje dan. Duboko ispod površine zemlje mehanizacija je odavno istisnula lopatu i pijuk, a Titova i Alijina Jugoslavija izgorjela je u plamenu i krvi. A da je doživio vidjeti kako mu je skončala radnička klasa, srce bi mu opet prepuklo od boli. Rijedak je to čovjek, Alija, koji je cijeloga života, usprkos rudarskom pozdravu “sretno”, do neumitnog kraja dosljedno živio simboliku svog prezimena.
>> U Hrvatskoj je premalo trgova i ulica s imenom druga Tita
Ee Alija,da si sad živ mogao bi dić kredit u švicarcima i uživat a ne samo lopata,kubici itd