Ljeto 2016. počelo je u znaku neizvjesnosti, straha i terora. Prvo su Britanci odlučili napustiti EU pa je jedan crni osvetnik ubio pet policajaca u Dallasu, zatim je drugi ludi terorist kamionom gazio djecu i odrasle na promenadi u Nici, a vjerojatno strogo kontrolirani vojni puč dodatno sredio Tursku, uzdrmanu nizom terorističkih udara.
Sve je kulminiralo napadima u Njemačkoj – u proteklih osam dana u Njemačkoj su bila četiri napada s 13 mrtvih i 48 ozlijeđenih, a uslijedio je i masakr u japanskom gradu Sagamihara. Kad se usporedi s godinama hladnog rata, kad je svijet često bio na rubu nuklearne katastrofe, možda sve mračnija 2016. godina i ne izgleda previše zabrinjavajuće.
Međutim, jedna je ključna razlika, tada je bilo jasno tko odlučuje o pritisku na nuklearno dugme, SAD i Sovjetski Savez uglavnom su kontrolirali situaciju, a sad je puno više nekontroliranih elemenata, kaosa i anarhije, a o svemu tome uz pomoć interneta doznajemo praktično u realnom vremenu, što pojačava dojam.
Kao da su početkom 21. stoljeća na mnogim stranama u presudnom trenutku donesene pogrešne odluke koje su nas prekomjerno zadužile, kao švicarac Hrvate, pa ih moramo krvavo otplaćivati, što bi svijet na kraju moglo skupo stajati. Od odluke Tonyja Blaira da ide s Amerikom i Georgeom Bushom na Irak do odluke Davida Camerona da zbog vlastite karijere odluku o izlasku iz EU prepusti glasačima, od kojih većina nije mogla ni raspolagati s dovoljno istinitih podataka da donesu razumnu odluku, nepromišljene odluke jedna za drugom zaokrenule su povijest.
Irak, sastavljen od nepomirljivih dijelova koje ni desetljeća života u zajedničkoj državi nisu okupila, možda bi i bez američke intervencije potonuo u građanski rat, kao što se to dogodilo u Siriji, ali ovako je tu ojačalo protuameričko raspoloženje. Nakon što su lideri Velike Britanije, zemlje u kojoj je nastala demokracija, demokraciju zloupotrijebili, to bi se najesen moglo dogoditi i SAD-u, ako američki birači, na valu onoga što im republikanci neodgovorno govore već godinama, donesu odluku koja će zabrinuti svijet i Donalda Trumpa dovedu u Bijelu kuću.
Onaj koji uzrok problema nije vidio u Meksikancima, nego u socijalnim razlikama koje onemogućuju život cijelim slojevima stanovništva, Bernie Sanders ostao je izvan izborne utrke, a danas se analizira koliko su ga opstruirali mediji. Baš kao još jednog autentičnog lijevog vođu, Jeremyja Corbyna, vođu britanskih laburista, koji bi mogao izgubiti to mjesto, a analiza koju objavljuje britanski Independent pokazuje kako je čak 75 posto njegovih izjava bilo krivo predstavljeno!
“Svi želimo jake i kritične medije, da budu pravi psi čuvari, ali ne trebamo agresivne pse koji ubiju svakog tko se usudi reći da trebamo drugu vrstu politike”, piše taj list. O golemoj nejednakosti u SAD-u tako će se brinuti zvijezda establišmenta Hillary Clinton ili populistički lider Donald Trump, koji bi mogao dodatno podijeliti Ameriku jer je izazivao prosvjede i napade već i prije nego što je postao kandidat Republikanske stranke.
Godinama je Amerika kritizirana zbog svojih vojnih intervencija, no kad je intervencija u Siriji izostala čak i nakon napada bojnim otrovom na civile, pa se izrodila Islamska država, mnogi su se počeli pitati kako bi svijet izgledao bez moćne Amerike zainteresirane za poslove drugih.
Sad su mnogi zabrinuti i zato što bi povlačenje SAD-a iz svjetskih poslova moglo biti okosnica vanjske politike Donalda Trumpa. Trump jedino prijeti uništenjem ISIL-u, ali ne otkriva kako bi to učinio. S Trumpom, ako se njegovi potezi iole mogu predvidjeti, tako bi, nakon što je Velika Britanija oslabila Europsku uniju, i on mogao oslabiti NATO, a u zapadni dio svijeta unijeti nove strahove.
Na pitanje je li ova godina posebno turbulentna, povjesničar Tvrtko Jakovina kaže kako je i u proteklim desetljećima bilo jako burnih godina.
– To me podsjeća na ono što često možemo čuti kako “ni najstariji ne pamte tako hladnu zimu” iako ih je sigurno bilo. Jako burnih godina bilo je i prije, uzmite samo 1967. kad je počela kulturna revolucija u Kini sa svim užasima koje je donijela, kad je rušen Sukarno u Indoneziji ili 1968. s Praškim proljećem i pobunama od Afganistana do SAD-a, kad je američki predsjednik Johnson odustao od kandidature zbog rata u Vijetnamu.
Jedino što već dosta dugo u Europi nije bilo tako kao što je sad. No, nevolje proizlaze iz toga što se ne bavimo ključnim svjetskim problemima. To su siromaštvo i demokratski deficit u velikom dijelu svijeta – kaže Jakovina.
Zaista, primjera za razorne posljedice demokratskog deficita nije teško naći jer je upravo demokratski deficit razbio Siriju, a sad razara Tursku, koja klizi u neku daleku prošlost. Krupnih tragičnih događaja ovih je dana toliko da se tek dan-dva obraća pozornost kad mladi Afganistanac izgubi razum, sa sjekirom i nožem upadne u njemački vlak i rani desetke ljudi. Ili kad teroristički napad pogodi i Kazahstan, gdje je ubijeno osam ljudi u napadu na policijsku stanicu.
U usporedbi s masovnim krvoprolićima lani u Parizu i Ankari ili ove godine u Istanbulu, to izgleda kao sitan događaj, ali svaki od njih unosi dodatni strah među ljude. U Parizu je od terorističkog napada na Stade de France i koncertnu dvoranu Bataclan 13. studenoga prošlo nešto vremena, za Božić i Novu godinu nije se puno izlazilo, ali nakon toga je, kažu Parižani, život krenuo gotovo kao prije iako krv na ulicama nije zaboravljena.
Turski turizam već je jako stradao zbog terorizma, ali i zbog svađe s Rusijom, a nakon Nice mogao bi udar doživjeti i francuski. Hoće li najljepši gradovi svijeta kao što su to Pariz i Istanbul opustjeti za volju ludih fanatika koje navodno razumni svijet ne želi odlučno zaustaviti? Hoćemo li ponovno ostajati samo u svom dvorištu?
Koliko se svijet promijenio i povezao ne samo uz pomoć kompjutora samo za trajanja jednog ljudskog života, možda najbolje ilustrira podatak o broju putnika zrakoplovima. Lani je svijetom letjelo gotovo 3,5 milijarde putnika, a 1970., prije samo 46 godina, 310 milijuna. Fanatični terorizam poludjelih pojedinaca zaista jako podsjeća i na američki sindrom masovnih ubojica. Ima li tome lijeka?
Polako ali sigurno, sve se radi na tome da se izazove treći svijetski rat, sve što se događa zadnjih 10=15 godina od Iraka, Libije, Sirije, Ukrajine, izbjeglica, pa danas do Turske, ništa nije slučajno...