Na Twitteru se jučer pojavio popis od 42 turska novinara za koje su već napisani i potpisani nalozi za uhićenje. Nakon što sam vidjela fotografiju polugolih zatvorenika kako leže doslovce jedan na drugome u nekom zatvoru, uhvatila me lagana jeza pri pomisli da bi uskoro kolege mogli završiti u jednoj takvoj masovnoj ćeliji gdje se svim protivnicima predsjednika Erdoğana uskraćuje voda, hrana, liječnička pomoć...
Da, upravo sada je jedan turski kolega tvitao da je uhićena Nazlı Ilıcak, oštra i principijelna kritičarka Erdoğana, uz napomenu da je ovo samo prvi krug novinara koji će biti uhićeni u velikoj Erdoğanovoj čistki nakon pokušaja državnog udara. Trenutačno je u pritvoru i tridesetak akademika i sveučilišnih profesora. Svi su oni pod sumnjom da su pristaše sunitskog klerika u egzilu Fethullaha Gülena. Poneki od njih možda i jest, no većina su u osnovi Erdoğanovi kritičari.
Sve to zapravo otvara pitanje tko su zaboga ti gulenisti, to tajno bratstvo koje je stvorilo paralelne strukture u državnom aparatu, sudstvu, medijima , školstvu, znanosti... Jesu li oni doista organizirali puč? Što im je cilj?
Prva činjenica koju treba navesti jest da su Erdoğan i Gülen bili dugogodišnji saveznici sve do 2013. godine i da im je zajednički cilj bio infiltrirati se u sve institucije vlasti u Turskoj. Jedan turski kolega napisao je kako su njih dvojica formirala savezništvo protiv sekularnih oružanih snaga i civilne birokracije. Upravo je Erdoğan omogućio tim takozvanim gulenistima da uđu u sve strukture osobito u sudstvo i policiju. Kolega također navodi da nije bilo poznato u kojoj su se mjeri oni uspjeli uvući u vojsku.
Ponovno naglašavam da su Erdoğan i Gülen bili istomišljenici i saveznici i da im je cilj bio isti – islamizacija svih segmenata društva i države. No partnerstvo je puklo prije tri godine i otada su bivši saveznici postali najljući neprijatelji, i to navodno zato što su te gulenističke snage tražile veći udio u vlasti. Za Erdoğana je najveća nevolja bilo što je on znao da su njegovi bivši saveznici duboko “utkani” u sve državne institucije. Stoga je nakon velikog raskida započeo s čistkama, i to na svim područjima osim u vojsci.
Kolega dalje piše da većina generala i visokih časnika koji su pohapšeni nakon puča te pozicije dobio prije tri do četiri godine kada su iz vojske pometeni i u zatvore spremljeni sekularni kemalistički generali. Njegov me zaključak poprilično šokirao – unutar turskih oružanih snaga postojala je vojska u vojsci, a ta paralelna vojna struktura (gulenisti) zapravo je izvela vojni udar. On također tvrdi da nije riječ ni o kakvoj zanemarivoj grupici, već o trećini zapovjednog kadra te zaključuje da je vojska zapravo u rasulu.
Sve ovo govori o tome da je situacija zaista paradoksalna. Mnogi kažu da su na Erdoğanovoj strani ako on zaista želi očistiti zemlju od tih paralelnih struktura kojima je omogućio da uđu u svaku poru društva. No s druge strane, čini se da on situaciju koristi kako bi se riješio i svih drugih koji mu stoje na putu. Među njima su brojni novinari koji sigurno nisu gulenisti.
>> Ako SAD ne izruči propovjednika Gülena, odnosi s Turskom bit će narušeni
