Dan 42. Osmi kolovoza. Gorski kotar. Krećem iz Crnog Luga prema Lividragi. To je 37 kilometara. Kad sam posušio šator, pojeo doručak i spakirao se, bilo je već 10 sati. Slijedi napornih 14 kilometara do Kupe. Na ulazu u mjesto me časte sokom. Izvor Kupe me oduševio. Ubijanje po cesti do Gerova, tamo se opskrbljujem u dućanu, rješavam sendvič, Colu i Sprite i pičim prema Lovačkom domu Lividraga. Jako je vlažno. Ne usudim se postaviti šator. Ne mogu ući u dom jer je zaključan. Postavljam vreću za spavanje pokraj malene klupice. Scene kao u hororu. Nisam spavao.
Bliski susret s medvjedom
Gornje rečenice, odnosno kratke natuknice, zapisi su iz dnevnika Marina Zovka, 38-godišnjeg Zagrepčanina, po struci informatičara, koji je u točno 100 dana prehodao cijelu Hrvatsku. Sam. Krenuo je s krajnjeg istoka, iz Iloka, pa potom u neprekinutom nizu redom dopješačio do Svetog Martina na Muri, koji je najsjevernija točka Lijepe Naše, da bi zatim dotaknuo more u Savudriji na krajnjem zapadu pa se spustio do svog konačnog odredišta – Prevlake, najjužnije točke RH. Sama ruta, nazvana Croatian Long Distance Trail, dugačka je 2109 kilometara. Prije njega ju je prehodalo samo dvoje ljudi. Ali on je propješačio još stotinjak kilometara više. Ukupno je prešao 2282 kilometra – u prosjeku gotovo 23 svakog dana.
– Nije to bilo zato da oborim nekakav rekord ili nekome nešto dokažem. S rute bih skretao kada bi od ljudi čuo da se u blizini nalazi nešto što je vrijedno vidjeti, primjerice Drvo ginka u Daruvaru koje je najveće i najstarije u Hrvatskoj te ujedno drugo najstarije u Europi. Tu sam nabio nešto kilometara, ali većina je otpala na to jer sam se iz Savudrije spustio do rta Kamenjak koji je najjužnija točka Istre. Ruta se inače iz Savudrije vraća na Kvarner preko unutrašnjosti Istre, ali ja sam odlučio posjetiti i Pulu i putovati uz obalu. Tu se skupilo stotinjak kilometara viška – govori nam Marin, s kojim smo se našli u kafiću blizu njegove kuće u zagrebačkoj Dubravi dan nakon što se sa svoje avanture, koja je trajala od 28. lipnja do 5. listopada, vratio u Zagreb.
Dojmovi mu se još, kako kaže, nisu ni približno slegli. Za to će trebati još dosta dana, vjerojatno i tjedana. Nije bio siguran koji mu je bio najteži ili najlakši, najbolji ili najgori dan, nije čak mogao sa sigurnošću reći niti što ga se najviše dojmilo. Možda će odgovore na ta pitanja imati poslije. Ali zato je u razgovoru koji je potrajao nekoliko sati bez previše razmišljanja odgovorio da mu je za stodnevne avanture najviše nedostajao upravo – razgovor s ljudima.
– Imao sam mobitel zahvaljujući kojem sam se čuo s prijateljima i obitelji. Mamu bih obvezno nazvao svake večeri da se ne brine je l’ mi se nešto dogodilo. Događale su se i situacije u kojima bih podignuo šator u nekoj udolini u kojoj nema signala, pa sam se penjao i po pola sata do neke uzvisine na kojoj ga ima kako bih mogao obaviti taj poziv. Ali svi ti pozivi ne mogu nadomjestiti taj kontakt uživo koji, barem meni, doista puno znači. Znalo se zaredati po pet-šest dana da ne vidim nikoga i, onda kad dođem u neku trgovinu, s blagajnicom pričam po pola sata o svemu i svačemu – priznaje Marin.
Pitamo ga je li koristio mobitel i kako bi “ubio” dosadu, pa je primjerice surfao po portalima, ponekada odigrao kakvu igricu, skrolao po društvenim mrežama.
– Ne, ništa od toga nisam radio, u biti sam se, moglo bi se to tako reći, potpuno isključio iz toga digitalnog svijeta. Mobitel mi je služio isključivo za fotografiranje, razgovore s prijateljima i obitelji i praćenje vremenske prognoze. Vrijeme bi si na njemu eventualno kratio tako da bih obrađivao neke fotke i to je otprilike to. Čak ni muziku nisam slušao, u svih sto dana sam slušalice u uši stavio dva puta – kazuje Marin.
Odmah dodaje i kako inače nije od onih koji zaziru od medija, društvenih mreža i svega ostalog, po tom pitanju bi se, kaže, nazvao prosječnim konzumentom, ali za vrijeme ove avanture odlučio je, što zbog praktičnih razloga što iz osobnih preferencija uživati sa svih pet osjetila u onome kroz što je prolazio. Bilo mu je pomalo besmisleno, pojašnjava, predati se tek napola tom iskustvu, pa je s velikom pažnjom osluškivao zvukove prirode, promatrao i ono što se nalazi izvan zadanog puta, često s njega i skretao kad ga je nešto zaintrigiralo.
Tko zna, možda mu je ta njegova pažnja u nekoliko navrata spasila i život. Jednom se usred šume u Gorskom kotaru našao praktički lice u lice s medvjedom koji je ispred njega iskočio iz nekakvog grmlja. Bili su, kaže, n i dva metra jedan od drugog, a zatim je medvjed, koji, prema njegovoj procjeni, nije bio skroz narastao, ali nije se radilo baš ni o malenom mladuncu, odšetao u drugom smjeru. Da je na ušima imao slušalice ili odsutno zurio u ekran pitanje je bi li se na vrijeme “ukipio” i što bi se zatim dogodilo. Iako se na obroncima Dinare u nekoliko navrata susreo s poskocima, jednom prilikom je, dok se spuštao po stijenama, umalo nagazio na jednog. Već je bio u raskoraku skačući s jednog kamena na drugi kad je primijetio da će mu stopalo stati na tijelo najotrovnije europske zmije. Uspio je nekako pomaknuti nogu i doskočiti tridesetak centimetara dalje, a pukom srećom gmaz je ostao na mjestu.
– Nisam sa sobom nosio baš nikakvo oružje, ni onaj “rambo nož”, veliki, ni suzavac, ništa. Najopasnije što sam imao bio je relativno tupi nož koji mi je služio za rezanje sira i pancete. Ruksak koji sam teglio bio je težak oko 22 kilograma, a u njemu sam, osim osam pari čarapa, šest pari gaća, nekoliko majica, dvoje hlača i jakne, imao još dva para tenisica, kutiju prve pomoći, dosta gadgeta poput prijenosnih baterija za mobitel, drona, punjača i go pro kamere. Ostatak su zauzeli prijenosno kuhalo, hammock, šator te hrana i piće. Uvijek sam imao barem 4 litre vode kod sebe. Od hrane sam uz nareske najviše jeo talianette i juhe iz vrećice, a uz vodu sam pio dosta Cole jer mi je tijelo tražilo šećera – opisuje Zovko.
Iako je putem sretao dosta ljudi od kojih su, kako kaže, baš svi prema njemu bili ljubazni, a nije bila rijetkost da ga ponude hranom i pićem pa čak i smještajem, znalo se zaredati i dana kada bi samo mogao sanjati o toplom krevetu ili tušu. Najdulje razdoblje bez tuširanja potrajalo je devet dana, ali to i nije bilo tako strašno kao što na prvu zvuči jer je koristio vlažne maramice i druge preparate.
Od Sicilije do Nordkappa
– Ja nisam ne znam kako iskusan planinar, u cijeli taj svijet ušao sam nakon svog posjeta Keniji 2012. godine, koji sam dobio na nagradnoj igri. Nakon toga sam se, dvije godine poslije, još jednom vratio u pleme koje me oduševilo, a tad sam napravio i dreadove koje imam još i danas. Godinu nakon toga prehodao sam Camino de Santiago, 800 kilometara dug hodočasnički put koji vodi iz Francuske u Španjolsku, a kada smo stigli na odredište ostalo mi je još nešto godišnjeg pa sam prešao još dodatnih 300 kilometara. Ako sam prije toga bio zaljubljen u ta duga putovanja, tu sam se definitivno oženio – prisjeća se.
Kad ga pitamo o čemu je razmišljao za svojega stodnevnog putovanja, jer je dosta vremena provodio sam sa sobom, kazuje kako će nas morati pomalo razočarati jer tu nema nekakvog velikog, mudrog odgovora. Kad mu misli ne bi zaokupljalo planiranje, idućeg dana mozak mu je uglavnom radio tako da je razmišljao o idućim avanturama u koje će se uputiti. Hodajući uz Jadran, odlučio je kako će dogodine kajakom preveslati od Dubrovnika do Istre. A jednog dana, cilj mu je prijeći osam tisuća kilometara dugu rutu od Sicilije do norveškog Nordkappa.
– Nije uopće pitanje bih li se usudio krenuti na tu rutu, siguran sam i da bih je uspio završiti. Jedino je pitanje financija i toga bih li mogao dobiti toliko neplaćenog godišnjeg, jer trebalo bi mi više od godinu dana za takvo što. Ono čega me je strah – kako bih se nakon toliko vremena uspio vratiti u rutinu uobičajenog života. To mi je i sada bio najveći problem. Pravi strah nisam osjetio ni kad sam vidio onog medvjeda ni kad sam umalo stao na poskoka. Jeza me uhvatila prije desetak dana. Kada sam shvatio da se bliži kraj puta – priznaje Zovko.