Osječanin Miroslav Mikuš, 30 godina čeka na, kako tvrdi za Glas Slavonije, izvršenje pravde, koju je tijekom svih ovih godina potražio na svim pravnim institucijama u državi.
Njegov dug je prije 30 godina procjenjen na 70-ak tisuća kuna, a da danas dobije presudu, prema procjeni Financijske agencije, taj dug bio bi povećan na enormnih milijardu i 650 milijuna kuna, odnosno 509 milijuna eur, koji se svakim danom povećava za nevjerojatnih 600-tinjak tisuća kuna.
No, Mikušu još ni jedna institucija nije potvrdila pravo na taj novac, iako je prošao sve pravne institucije u državi (Općinski, Županijski, Vrhovni, Ustavni, Trgovački sud), a na kraju se obratio i Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Ustrajan je, kaže, u borbi za pravdu te najavljuje da će se obratiti i Vijeću ministara Europske unije, od kojega očekuje da mu naloži isplatu dugovanja, a da bi oni naknadno svoja potraživanja naplatili od Republike Hrvatske.
Njegova agonija započela je još 1989. godine kada je kao zaposlenik Poljoprivrede Mirkovac PIK-a Belje dobio izvanredni otkaz ugovora o radu uz objašnjenje da je neopravdano izostao s posla u trajanju od tri dana. A stvarni je razlog, prema njegovu tumačenju, bio što je te 1989. godine kao 27-godišnjak, na zboru radnika pred svim zaposlenicima, zatražio izglasavanje nepovjerenja tadašnjem direktoru Obradu Davidoviću.
- Živio sam u neposrednoj blizini njegove privatne njive i vidio kako beljska poljoprivredna avijacija tretira njegovo polje. Nije to bio jedini slučaj jer su njegovu njivu obrađivali beljski traktori, a na njemu je bilo samo da na kraju sezone pokupi novac od uroda. Ukazao sam na korupciju i kao zviždač našao se na udaru tadašnjeg sustava. Brzo sam dobio otkaz, ali, isto tako, kao što sam prijavio, nadobudno sam podigao i tužbu,ispričao je za Glas Slavonije dodajući da je tužbu protiv Davidovića i Belja podigao na Osnovnom sudu udruženog rada u Osijeku.
Taj ga je sud odbio, no nije odustao, nego je žalbu uputio Sudu udruženog rada SR Hrvatske u Zagrebu. Tadašnja Uprava Belja, još uvijek u progonstvu, na čelu s direktorom Baldom Matićem 20. prosinca 1996. donosi odluku o retroaktivnom priznavanju radnog staža i naknade osobnog dohotka od otkaza do 21. lipnja 1991., kada je Mikuš postao pripadnik hrvatske policije. Belje je tom izvansudskom nagodbom priznalo Mikušu da je izvanredni otkaz iz 1989. godine bio pravno neutemeljen te su prihvatili nadoknaditi mu 27 plaća duga u iznosu od 70 tisuća kuna te u mirovinski fond uplatiti za protekli radni staž.
Ubrzo mu je nakon donošenja odluke uplaćena polovina iznosa od 30-ak tisuća kuna uz obrazloženje iz Belja da dug više ne postoji. Novom odlukom od 2000. godine Uprava Belja izvansudsku nagodbu stavlja izvan vrijednosti.
Slijede tužbe Općinskom sudu u Belom Manastiru, čije je presude Županijski sud rušio čak pet puta. Slijedi tužba Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu, a kada je iscrpio sve pravne instance u Hrvatskoj, obratio se i sudu u Strasbourgu koji je u prosincu 2016. godine presudio da je njegov zahtjev nedopušten zbog razloga što je već u tom slučaju pravno pitanje prije riješeno.
ne razumijem, na koji način dug raste, ako po tumačenju svih sudova, nema pravne osnove za potraživanjima. i naravno, kojom suludom matematičkom računicom se dolazi do cifre od 600 000 kn dnevno!!!!!!