Nikola Zrinski u Sigetu priča je o viteštvu i ulozi jednog čovjeka u obrani Europe

Iako za sebe volimo reći da smo mala država i mali narod, zadubimo li se detaljnije u europsku povijest vidjet ćemo da bi Europa bez doprinosa Hrvata kroz minula stoljeća danas izgledala sasvim drugačije. U prilog tome nam govore i dvije obljetnice, koje bi valjalo značajnije obilježiti iduće, 2016. godine. Prošlo je punih 450 godina od čuvene Sigetske bitke, u kojoj je Nikola IV. Zrinski u mađarskoj utvrdi Szigetváru zaustavio prodor moćnih Osmanlija na putu u srce Europe. Nakon junačke obrane, tijekom koje je punih mjesec dana odolijevao snažnoj turskoj vojsci, u pokušaju prodora i sam je položio život 7. rujna 1566. u očuvanju europskih vrijednosti i slobode.

Sultan Sulejman Veličanstveni, koji je za života na megdanu imao kojekakvih vojskovođa i junaka, pod svaku je cijenu htio glavu Zrinskoga, jer ga je smatrao simbolom europskog otpora. Naime, već mu se i ranije bio ispriječio na putu u osvajanjima, posebno se proslavivši u obrani Beča 1529. i Pešte 1542. Međutim, moćni Sulejman nije znao da će mu baš Zrinski biti i posljednji protivnik na ovome svijetu. Naime, u Sigetu, gdje bi se iduće jeseni trebala izvesti naša najpopularnija opera "Zrinski" Ivana pl. Zajca, poraženi su Zrinski i njegova vojska, koju su dobrim dijelom činili Hrvati. Ali u velikoj bitci izginule su i tisuće turskih vojnika, te je i sam Sulejman iznenada skončao pod zidinama Sigeta. Iako su njegovi najbliži suradnici pokušali prikriti njegovu smrt kako bi zadržali moral među vojnicima, turska je vojska ipak bila prisiljena odustati od prodora prema Beču. Europa je obranjena, a Zrinski je tog dana ušao u legendu!

Priča o hrabrosti tog bivšeg hrvatskog bana, koji se odrekao banske časti kako bi krenuo u borbu za obranu Europe, vrlo brzo proširila se kontinentom. Divljenje tom velikom vojskovođi, kojega danas i Hrvati i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom (u mađarskoj je poznat kao Zrínyi Miklós), izrazili su najveći europski vladari, a čuveni francuski kardinal Richelieu tada je navodno napisao: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to se čudo dogodilo u Sigetu!".

Priča o viteštvu

Iako nam je jasno da su Zrinskoga licemjerni europski saveznici ostavili bez iskrene pomoći (baš kao i njegove nasljednike Nikolu VII. i Petra, kojeg su skratili za glavu u Bečkom Novom Mjestu 1671.), naraštaji Hrvata i Mađara zbog njegove odvažnosti i djela koje je učinio smatraju ga jednim od najvećih europskih junaka. Za razliku od mnogobrojnih kukavica po europskim dvorovima, Zrinski je pokazao neizmjernu hrabrost suprotstavivši se moćnoj turskoj vojsci i stajući na branik tadašnje Europe, pa i po cijenu vlastita života. Tako su njemu u čast nastala mnogobrojna umjetnička djela. Njegov spomenik krasi središte Budimpešte, a njegovo ime nosi jedna od glavnih ulica mađarske prijestolnice. Zagreb je njemu u čast nazvao jedan od glavnih gradskih trgova još 1866., kad je u prigodi 300. obljetnice Sigetske bitke na blatnjavoj njivi nedaleko od centra nastao jedan od najljepših zagrebačkih trgova – Zrinjevac. Međutim, još mu se nije odužio na sasvim primjeren način, jer mu punih 150 godina ondje namjerava podići spomenik, ali nikako da ostvari tu ideju. Nije li onda sljedeća godina iznimna prilika da se sami prisjetimo tog velikana naše povijesti, a Europu podsjetimo na barem mali hrvatski doprinos njezinoj slobodi. Uzgred budi rečeno, Hrvati su uvijek bili tu kad je trebalo ginuti za europske "ideale"! Neki bi ovu značajnu proslavu mogli shvatiti kako kamen spoticanja između Hrvata, Mađara i Turaka. Naime, Zrinski je za Mađare Mađar, doduše rodom iz njihove tadašnje "pokrajine" Hrvatske, iz slavne hrvatske plemićke obitelji Šubića, ali kojeg je njihova država "učinila" namjesnikom i vojskovođom. Turcima je neprežaljena smetnja na putu prema Beču i uzrok iznenadne smrti njihova sultana Sulejmana, koji im se čini još veličanstvenijim nakon snimljene sapunice, a ni tisuće hrvatskih gledatelja nisu ostale imune na ušminkani životopis tog turskog vladara. No, da ne bude kamen spoticanja već pružena ruka, te da se na Sulejmana ne gleda isključivo kao na negativca u Europi, potrudili su se najprije Turci koji su inicirali zajedničko podizanje spomenika Zrinskome i Sulejmanu na mjestu njihove smrti, u Parku tursko-mađarskog prijateljstva. A na obilježavanju ove značajne obljetnice već zajedno sudjeluju hrvatski i mađarski organizacijski odbori, dok će ključna događanja biti pod pokroviteljstvom hrvatske predsjednice i mađarskog predsjednika. Pohvalno je da već naveliko radi organizacijski odbor u Zagrebu, koji čine predstavnici svih relevantnih institucija, udruga i gradova gdje bi se proslave trebale održati – Zagreba, Čakovca i Zrina (rodnog mjesta Zrinskoga). Prema tome, svima je jasno da Zrinski može bez problema biti istodobno i hrvatski, i mađarski velikan, a i Turci ga očito poštuju kao ravnopravnog suparnika njihova Sulejmana. Također je svima jasno da se ovom proslavom ne apostrofira europska borba protiv islama ili turskih posezanja. Ovo je priča o viteštvu i ulozi jednog čovjeka, a preko njega i njegovih suboraca – i jednog malog naroda u obrani europske slobode.

Iako na prvi pogled to baš nikakve veze nema sa Zrinskim, baš iduće godine obilježava se i 360. obljetnica od prve "službene" uporabe kravate. Naime, Britannica i druge relevantne enciklopedije smatraju 1656. godinom kad se kravata počela rabiti kao modni detalj, iako je poznato da su Hrvati nosili taj odjevni predmet i puno ranije. Poznato je da većina relevantnih izvora upravo Hrvatima pripisuje podrijetlo kravate, o čemu svjedoči i njezin naziv u nizu svjetskih jezika, koji koriste hrvatski korijen. Općepoznata je činjenica da su se Hrvati proslavili u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.) kao vrsni ratnici, osobito zahvaljujući svojoj lakoj konjici i ratnim vještinama koje su stjecali u borbi s Turcima. Francuskom kralju Luju XIV. za oko je zapela njihova neuobičajena crvena marama oko vrata. Fasciniran tim hrvatskim stilom, vrlo brzo ju je uveo na dvor kao novi modni izričaj. Kasnije je ustrojio i posebnu pukovniju u kojoj su "hrabri" Hrvati imali glavnu riječ, poznatu kao "Royal Cravates". Sve ostalo je povijest. Međutim, ta bi povijest do dana današnjega pala u zaborav da nije bilo poduzetnika Marijana Bušića, koji je početkom devedesetih stvorio brend Croata i odlučio skinuti prašinu sa zanimljive povijesti kravate. Na promociji kravate kao hrvatskog izuma kasnije je puno učinila Akademija Cravatica, pa smo o hrvatskom podrijetlu kravate slušali čak i na CNN-u i japanskoj televiziji.

Puno više od modnog detalja

Kravata je nedvojbeno jedan od najljepših europskih simbola, jer je u njegovu zaživljavanju u svakodnevnom životu sudjelovao niz europskih nacija. "Nakon što su Hrvati svijetu darovali ovaj proizvod, Francuzi su se pobrinuli za marketing i promociju, pri čemu su Španjolci i Nizozemci odradili bitan pionirski dio posla. Englezima je uspjelo podići kravatu na razinu kulta. Amerikanci su unaprijedili kravatu u tehničkom smislu, a Talijani su kravati pridali obilježje umjetničkog objekta i time joj podarili novu kvalitetu... Potkraj 20. stoljeća je i Njemačka na zanimljiv način pridonijela kulturi kravate: u europskom financijskom središtu u Frankfurtu u čast kravati podignuli su brončanu skulpturu visoku nekoliko metara... – piše Stefan Bencak u sjajnoj knjizi "Ilustrirana povijest kravate i njezinih prethodnica" koja je objavljena u Austriji. Dakle, nema sumnje da su inovativni Hrvati u 17. stoljeću možda i nesvjesno Europi i svijetu podarili modni detalj koji svakodnevno oko vrata stavlja više od 700 milijuna ljudi, nastojeći priskrbiti percepciju elegancije, poslovnosti i uljuđenosti. Ali isto tako moramo priznati kako je to bio svojevrsni "joint venture" europskog obilježja, odnosno projekt koji je zaintrigirao cijeli svijet. Kravata je postala puno više od simbola. Zato nas danas ne čudi što je otac moderne Turske Atatürk upravo nošenjem kravate i forsiranjem da to isto čine državni službenici jasno pokazao gdje je mjesto Turske u svjetskoj civilizaciji. Upravo je kravatu kao simbol, na početku svog dinamičnog mandata "žrtvovao" energični grčki premijer Alexis Tsipras kako bi pokazao da je vrijeme za ozbiljan posao, a ne šminkanje. Obećao je da će je opet staviti kad Grčka iziđe iz krize. To obećanje vješto je iskoristio talijanski premijer Mateo Renci, koji je svome grčkom kolegi prilikom prvog službenog susreta poklonio plavu kravatu, simbol proteklog talijanskog predsjedanja Europskom unijom, uz riječi: "Kad se to dogodi, želio bih da premijer stavi talijansku kravatu!". Tako je Renci vješto promovirao svoju zemlju koja je najveći proizvođač kravata u svijetu, bez obzira na to što su Talijani svjesni da su je Hrvati prvi nosili. Kravata je na neki način postala i simbolom Europske unije, pa se prilikom primopredaje predsjedanja tom zajednicom službeno poklanjaju kravate s uzorkom države predsjedateljice. Neke od njih proizvela je baš zagrebačka modna kuća Croata. No, činjenica je da Hrvatska nedovoljno koristi tu simboličku meku moć kravate!

Nije li onda i ova obljetnica iduće godine izvrsna prilika da Europu podsjetimo da nismo samo ginuli u njezinim bitkama, već da smo i nametali trendove koji su njezino lice činili ljepšim i uljudnijim. Iako Zrinski i kravata na prvi pogled nemaju baš nikakve veze, činjenica je da su postali simboli hrvatske prisutnosti i doprinosa Europi. Takvih simbola imamo jako puno. Neke od njih ni sami nismo dovoljno osvijestili, a kamoli će ih onda Europa prihvaćati i poštovati. Međutim, činjenica je da iz naše zajedničke povijesti i Europa i Hrvatska mogu puno naučiti jedna o drugoj.

>>Nikola Zrinski - jedan od najslavnijih državnika i vojskovođa

>>'Hrvatski velikani' Bože Skoke: Iscrpan prikaz svih dosadašnjih izbora hrvatskih velikana