U obiteljskom ljetnikovcu Brlićevac, u obližnjem Brodskom Brdu, članovi Brlićeve obitelji, njihovi prijatelji i gosti okupljali su se u povodu proslave Sv. Vinka svakoga 22. siječnja. Spomenica u koju su se svečari upisivali od 1889. svjedoči da su među tadašnjim gostima bili i uglednici poput Matije Mesića, Josipa Stadlera, fra Grge Martića, Gjure Pilara i drugih. Spomenarske zapise najčešće je vodio netko od muških Brlića, npr. braća Vatroslav i Dobroslav, te netko od njihovih prijatelja i susjeda ili pak za to prigodno imenovani „perovođa“. Ivana se uključuje 1905. s prvim zapisima, a vlastitu vinogradsku kroniku redovito vodi od 1912. pa sve do 1937.
Inače Ivanina je obitelj u Brlićevcu u pravilu provodila ljetne mjesece – od lipnja do listopada, odnosno do berbe grožđa, koje je smatrala naročitim izvorom zdravlja da je čak uvela vaganje svih članova obitelji kako bi se moglo pratiti koliko se tko „popravio“ – od grožđa. Ivana je obožavala ovaj ljetnikovac, tj. građevinski miks planinske kuće i graničarskog čardaka i – unatoč mladosti, neiskustvu i zarana načetu zdravlju – učinila ga je omiljenim obiteljskim gnijezdom i prijateljskim svratištem. U njemu je napisala gotovo sva svoja djela te ga odmilja sa svojim Nacom krstila u “Vedri dom”. Rijetko pišući u 3. licu, vjerojatno odmijenivši muža, zapis iz vinogradske godine 1907. otkriva kako je “Ivana počela na živcima i srdcu poboljevati”.
No, ovih godina djeca su već bila poodrasla. Primjećuje da ipak nije isto poučavaš li koga ili se komu povjeravaš. Ivanina četica djece bilo je ulje na davno upaljenu vatru “literarnih nagnuća”, i ta je vatra imala svoj smjer, ona joj je napravila prolaz u svijet kojemu je oduvijek težila, ali je valjalo učiniti novi iskorak. Taj iskorak bila je Ivanina treća knjiga – “brošurica pjesama pod imenom Slike” 1912. – “opet samo za obiteljski krug”, ali “miljenče”. Zbirka stihova, bez proze, od samo 24 stranice i s nenaslovljenim predgovorom, zapravo manifestom. Slikama se Ivana otisnula na književnu pučinu s vjetrom u leđima ni manje ni više nego jednog Matoša. Otkud Matoš i otkud mu knjiga koja je ionako “za obiteljski krug”?
Egzemplar autoričine kćeri Zore u Matoševe je ruke došao dobrotom “otmjene majke autoričine”, inače susjede iz Jurjevske. A kako je gospođa Ivana Brlić-Mažuranić “među onim rijetkim elitnim damama hrvatskim koje su mjerilo za domaću uljuđenost i za kulturni stupanj višeg narodnog života” pa je djelovanje takvih gospođa “u prvom redu socijalno i porodično, dakle vrlo važno, upravo najvažnije onda kada je privatno”, i on o njima ne govori kao dio javnosti, već kao “stari znanac porodice Mažuranića”.
Hlapić bi mogao biti obljubljen
Premala za definitivan sud, to je poezija “našeg lijepog pejsaža”, “sad harmonija slike kao čistog dojma, sad opet slika transformisana sjećanjem na staru našu mitologiju i poeziju narodnu”. U oba osvrta ističe Matoš “utjecaj Ivana Mažuranića”, i dok “u Slikama dade gđa Brlić-Mažuranić maha svojoj ljubavi domovinskoj”, u knjizi Škola i praznici maha dade “svojoj majčinoj simpatiji”.
Matoš očito dobro poznaje i drugu Ivaninu knjigu te izriče pomalo proročanske riječi kojima će predvidjeti literarnu sudbinu “otmjene hrvatske gospoje”. Predvidio je Matoš i jednu svoju ocjenu kad verziju svoje kritike iz “Kola” zaključi diskretnim provlačenjem imena H. K. Andersena, tj.: “u toj knjižici ima andersenske fantazije”.
Ivana u autobiografiji Matoša ne spominje. No, jednom će ga ipak spomenuti, i to kad se ponovo vrati dječjem svijetu, koji će je napokon vinuti u literarne visine: “Godine 1913. vratila sam se dječjem svijetu i napisala knjižicu Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Knjiga je izašla opet među izdanjima Hrvatskog pedagoškog zbora, a sada – iz perspektive 1916. – čini joj se da se najviše svidjela djeci. Četrnaest godina poslije, upitana o njezinoj genezi, već slavna autorica dala je izjavu O postanku šegrta Hlapića, koja se temelji na dvije anegdote – prva iz jednog proljeća s “brodskog pijaca”, druga iz jedne ljetne noći u brodskom vinogorju “u svojoj kućici”. Povezala ih je “naoko sitna a moćna sila”, koja je sve spojila u cjelinu – dobrota.
U pismu majci Henrietti iz svibnja 1912. Ivana spominje da je za sestrina sinčića počela pisati Čudnovate sgode šegrta Hlapića i da se Zdenki jako dopada iako je ona već 13-godišnjakinja. Knjigu nudi ponovo Pedagoškom zboru i podsjeća da je i prije šest godina nudila “jednu odulju pripoviest”. Pripovijest je sada do polovice gotova, a pisana je “za djecu od (6-8 godina)” kao niz “malih pripoviedaka”, pa dodaje: “U drugim su narodima tipične dječje figure (kao što je naprimjer Struwelpeter kod Niemaca) vrlo obljubljene pa mislim da bi takvom mogao postati šegrt Hlapić u našoj maloj književnosti.”
Ohrabrena i uzbuđena, Ivana odmah javlja majci da je dobila rok da dovrši Hlapića, no traži produljenje zbog kućanskih i drugih poslova. Urednik joj u prosincu javlja da je rukopis primio, sa slikaricom Nastom Rojc pregovara, a na Ivaninu molbu da joj ne mijenjaju tekst, urednik je umiruje da “nije ništa promijenjeno” – tek “oblik gdjekoje riječi”. A čim knjiga iziđe, Ivana pita majku kako je s Hlapićem i dodaje da “korektura, mjestimice jezik, i interpunkcija su grozne”, pa ako bude slala Matošu, “piši mu prosim Te to...”
Mama Henrietta i za to se pobrinula.
Ponovo u “Savremeniku” najutjecajniji hrvatski kritičar osvrće se na Ivanina Šegrta Hlapića, i to pod naslovom koji sve govori: “Klasična knjiga”. Još je lani Matoš upozorio na Ivanine dječje priče – “nesumnjivo najbolje u hrvatskoj i srpskoj književnosti”. A sada, pročitavši novu “prekrasnu knjižicu”, bijaše iznenađen “pri otkriću malog remek-djela” na koje nitko da upozori. Naša dječja književnost u okrilju je Učiteljskog zbora i zato odviše pedagoška, ali novo djelo gđe Brlić-Mažuranić, naprotiv, “spada među one vrlo rijetke pripovijetke što su doduše pisane za djecu, ali što ih ne čitaju sa nasladom samo mali i neuki već i odrasli i inteligentni”. Uostalom, “najbolje knjige čovječanstva tako su pisane: Homer, Don Kihot, Robinson Crusoe, Gulliverova putovanja, basne Pilpajeve, Ezopove i Lafontaineove“: “Andersenove priče su divne, ali kao Tisuć i jedna noć pune su čudnovatog, fantastičnog elementa, dok je divna originalnost ovog malog našeg romana dječijeg u tome što su te zgode... realistički ispričani događaji. Ovaj svijet nije izmišljen. Taj svijet je stvoren...”
Polazeći od toga da je svaki život “opetovanje sveopćeg života”, a “epski, pripovjedački talenat u jezgru naivan jer ima sposobnost živjeti tuđim životom”, Matoš tu “rijetku sposobnost” nalazi “u najvećoj mjeri” u gđe Brlić-Mažuranić: “i sav čar njenog pričanja dolazi otud što ona savršenim naivnim stilom priča i opaža samo ono što u ovakvim prilikama može osjetiti i doživjeti samo naivni mali čizmarski šegrt...” Zato on nema riječi “za pohvalu te deliciozne fabule!”:
“Šegrt Hlapić, malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce ode od gazde u svijet sa Bundašem, sastaje napuštenu cirkusku djevojčicu, nagazi na lopove, spasava svojim poštenjem ljude i svog gazdu i najzad se sa pelivankom Gitom vraća k njemu i postaje srećan”.
Ispripovijedano stilom uzornim “u klasičnoj jednostavnosti”, Čudnovate zgode “mogu se ubrojiti u one rijetke i prerijetke naše prozne knjige što se mogu... već sada smatrati klasičnima”: “Ta pripovijetka je dostojna klasičnog imena Ivana Mažuranića, a “napisati je mogaše samo genij matere”, zaključuje Matoš.
Literarne sanjarije
Pohvalivši “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, Matoš je svojoj vršnjakinji i susjedi iz mladosti još jednom napravio medvjeđu uslugu, baš kao i onim dvjema javnim pohvalama Slika. Istina, o Šegrtu se tek počelo pisati i pisat će se sve više, ali pod dojmom i s nekim obzirom prema laudi velikog Matoša. Za razliku od Slika i prve Matoševe pohvale, koja međutim ništa bitno nije promijenilo u Ivaninu životu, sa Šegrtom se napokon pokazuje da je ona rođena pripovjedačica, i to je Matoš – ruku na srce – kazao još 1906. No, dokaz je sada bio nedvojben, autoričin romaneskni prvijenac puni je pogodak, a godina 1913. prva sjajna godina u Ivaninim “literarnim sanjarijama”. Upornost i strpljenje napokon su se isplatili!